Priprema za napuštanje saveznika: Ukrajinska korupcija kao američka izlazna strategija
Kako će završiti rat u Ukrajini? To je pitanje na koje bi mnogi htjeli imati odgovor, ali prognozirati konačni ishod vrlo je teško i nezahvalno. Rusi su optimistično ušli u rat misleći da će Kijev pasti za par dana ili tjedana, a rat sad traje već skoro 600 dana. Ukrajinci i njihovi saveznici bili su uvjereni da će ruski vojni potencijal s vremenom otupiti i da će se Rusija raspasti iznutra, prije svega ekonomski. Svi su bili u krivu. Znači li da je postalo nemoguće prognozirati ishod? Nije nemoguće, ali kako smo i rekli, nezahvalno je. S vremenom se svakako povećava šansa za obustavu sukoba putem pregovora koji, iako još nisu ni započeli, se nameću kao sve izvjesnija opcija u trenutku dok nijedna strana nije u stanju znatno napredovati na terenu.
Ukrajinska ofenziva, unatoč stalnim injekcijama sve snažnijeg zapadnog naoružanja, ne uspijeva probiti ruske linije. Čini se kako se već neko vrijeme traga za "čudotvornim oružjem" koje bi preokrenulo tijek rata, ali teško da će se to dogoditi, pogotovo u ratu s Rusijom koja na raspolaganju ima najveći nuklearni arsenal na svijetu.
Rat danas više izgleda kao da će završiti pregovorima nego da će ići prema znatno većoj eskalaciji. Europa se umorila, naročito ekonomski. Povrh toga njihova vojna skladišta su sad već poprilično prazna i zbog toga neki osjećaju sve veću nervozu. Što ako se rat zaista proširi izvan Ukrajine? Jesu li u stanju boriti se protiv Rusije? Većina radije ne bi ni povjerovala pa stoga imamo i situaciju da glasači sve češće žele promjenu politike prema Ukrajini. To nam sugeriraju ankete, ali i primjerice ishod nedavnih parlamentarnih izbora u Slovačkoj gdje je pobijedila opcija koja je poručila da ne želi više naoružavati Kijev.
Europska javnost, čak i ona koja je od samog početka bila vrlo naklonjena Ukrajini, sad percipira da je Zapad "učinio dovoljno". Kako? Pogled na ratnu kartu sve nam govori. Kijev nije pao u ruke Rusiji, nisu ni Odesa, Harkov, Lavov... Zapravo mnogi će reći, ali ne baš glasno, da ruska vojska u Ukrajini sad kontrolira one dijelove zemlje gdje je i prije rata stanovništvo bilo više naklonjeno Moskvi nego Kijevu. To su dijelovi Ukrajine gdje se govorilo ruskim jezikom. Ne do te mjere kao na Krimu, koji je - izuzev Krimskih Tatara - bio iznimno ruski orijentiran, ali u toj mjeri da je tamošnje stanovništvo voljno prihvatiti rusku vlast (neki s entuzijazmom, neki s gorčinom).
I zaista, u tom kontekstu može se reći da je Ukrajina "obranjena", barem ona "ukrajinska Ukrajina", ona koja želi biti dio Zapada, EU-a, NATO-a i sl. Naravno, Kijev to nikad neće prihvatiti - osim ako ih se ne natjera da moraju, odnosno ako im se kaže da druge opcije više nemaju. To će se pak dogoditi ukoliko se Americi dogodi "slovački scenarij", a mogao bi, iduće godine.
A Rusija? Bi li Moskva pristala na takav kraj rata? Da zadrže što imaju danas i da prihvate mir? To je vrlo upitno. Naime, trenutak u kojem postane očito da je Ukrajina spremna na to, odnosno da su ukrajinski zapadni saveznici (u prvom redu SAD) spremni na to, je trenutak u kojem će Rusija zaključiti da pobjeđuje u svakoj domeni i da ovo nije trenutak za mir već za nove ofenzive. Ali to bi onda značilo da je zapadni narativ od samog početka bio u pravu, da je cilj Kremlja osvajanje teritorija? Nitko nije prekrižio to kao mogućnost, iako se to iznosi više u propagandne svrhe, a manje u vidu neke ozbiljne (i barem donekle objektivne) procjene ruskih namjera.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
