Povijest se ponavlja, pobune se ponavljaju: Europa i Amerika zrcale se još jednom - izbori u Francuskoj odredit će američke, a to je sad pitanje između mira i totalnog rata na Starom kontinentu
Europa i Amerika su povezane, a Atlantik se, u političkom smislu, svake godine doima sve manji. Što se događa na Starom kontinentu preslikava se na "Novi svijet" i obrnuto, a ovo će biti godine velikog preslikavanja. Nije prva, zadnja bitna u tom smislu bila je 2016. Te godine Britanija je izglasala izlazak iz Europske unije. Bio je to čin čiste političke pobune. Pobijedila je opcija koja "nije smjela pobijediti", po prvi put nakon dugo vremena i to u cijelom tzv. Zapadnom svijetu u koji ubrajamo Europu i Ameriku.
Prošlo je već skoro desetljeće od tog čina i neki detalji se polako zaboravljaju, sad kad je stvarnost Britanije izvan Europske unije potpuno "sjela". No, neposredno prije i nakon ovog referenduma kružile su brojne političke i propagandne žestoke tvrdnje, kao što je recimo ona da "iza svega stoji Rusija". Dakako, već tada Rusija je bila dežurni krivac za skoro sve što se ne odvija striktno prema političkom mainstreamu u zapadnoj politici pa tako i Brexit. Na stranu to što nitko nije znao baš smisleno pojasniti kako bi takav ishod zapravo godio Moskvi. Danas, kad je Britanija možda i najveći pobornik militarizacije rata u Ukrajini jasno se pokazuje koliko je ishod zapravo bio negativan po Rusiju jer London u post-Brexit vremenu jako nastoji (ne baš i uspješno) pokazati se kao bivša sila koja ponovno postaje aktualna, a to u okvirima Europske unije nisu mogli, zapravo nije bilo niti tako velike potrebe.
Dobro, može se reći kako ovih dana i Francuska vjerno prati Britaniju kad je riječ o militarističkom stilu prema ratu u Ukrajini, totalno odbacujući mogućnost mirovnih pregovora (koje je Rusija ponudila više puta, uz njen uvjet "prihvaćanja novih stvarnosti na terenu"). Ali postoji velika razlika između Londona i Pariza i upravo je uživo pratimo zadnjih nekoliko dana. Francuska ima snažnu oporbu, u vidu desničarske stranke koju predvodi Marine le Pen, koja se zalaže za vrlo drugačiji odnos prema Ukrajini i što brži povratak mira u Europu. Čak i oni koji nipošto nisu ljubitelji desnice, njihove demagogije i agresivne populističke retorike protiv manjina, često prihvaćaju da je tendencija prema europskom miru ipak nešto što se može, zapravo treba pohvaliti.
U Britaniji to nije slučaj. Konzervativna vlast će doživjeti težak poraz na predstojećim izborima i po svemu sudeći laburisti će se, nakon više od desetljeća, vratiti na čelo Ujedinjenog kraljevstva, ali vanjska politika se neće mijenjati. Štoviše, laburisti najavljuju "željezno čvrstu" potporu Ukrajini, želeći čak nadmašiti Rishija Sunaka.
Malo tko danas ponavlja tvrdnje bez argumenata o tome da je "Rusija ishodila Brexit", jer se potvrđuje (što je bilo jasno i onda) da je to ishod koji joj neće dugoročno ići na ruku. Na stranu bizarnost same tvrdnje kako bi Rusija to uopće mogla izvesti - očito se davalo jako na važnosti njenim državnim propagandnim medijima koji su u međuvremenu zabranjeni diljem Europe. Poprilično je bizarna i tvrdnja da Vladimir Putin želi "razbiti Europsku uniju" jer to se iz njegovih javnih stavova nikad nije dalo iščitati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
