Bio je to neobičan Božić, koji se slavi po julijanskom kalendaru u Kijevskoj katedrali. Tijekom vikenda u Istanbulu, dokument o neovisnosti odnosno autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, tzv. tomos, potpisao je ekumenski patrijarh Bartolomej. Na Božić, tomos je bio predstavljen tijekom službe, prenesen medijima na javnoj televiziji.
"Danas slavimo našu crkvenu i duhovnu neovisnost", riječi mitropolita Epifanija i nove glave crkve gromko odzvanja kroz zvučnike u predvorju. "Zahvaljujem Bogu, patrijarhu Bartolomeju i predsjedniku Petru Porošenku." Prethodno je priznata bila samo Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije (UOK-MP). Međutim, nakon raspada Sovjetskog Saveza, Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije (UOK-KP) odvojila se. S tomosom se također priznaje kao kanonska: Ukrajinska pravoslavna crkva od sada je jedna od 15 neovisnih, "autokefalnih" crkava ekumenske patrijaršije.
Mnoga istraživanja u devedesetima usredotočila su se na promjenu političkog sustava zemalja u trećem valu demokratske tranzicije, kao i na preinaku gospodarskog sustava. Malo tko je tada uviđao velik povratak religije u društvene tijekove. Razni pravci razumijevanja političkog i društvenog razvoja većinom su smatrali kako je marksističko-lenjinistički ideološki sustav u Varšavskom paktu i osobito Sovjetskom Savezu umanjio važnost religije i gotovo ju iskorijenio iz političkog vidokruga. No, vrlo se brzo shvatilo kako je religija i te kako važan čimbenik u općim izborima, povratku nacionalizirane imovine, javnom obrazovanju, seksualnosti, kao i ishodište legitimnosti političkog djelovanja.
Osobito je to razvidno u pravoslavnim zemljama, gdje su pravoslavne crkve bile poistovjećene s državnim crkvama. Pravoslavna crkva se sastoji od decentraliziranih organizacija temeljenih na stoljetnim tradicijama i modernim političkim uvjetima. Općenito se temelje na lokalnim ili nacionalnim crkvama koje imaju autokefalni status tj. imaju mogućnost birati samostalno svog glavnog biskupa. Prema kanonskom pravu, lokalna crkva nije ni nacionalna niti teritorijalna u svojoj prirodi, već počiva na mitropolijama odnosno skupinama dijeceza na čelu s patrijarhom, arhiepiskopom ili mitropolitom, povezanim u sinode.
Odnosima među autokefalnim crkvama određeni su prema hijerarhiji časti, pri čemu je carigradski patrijarh ekumenski odnosno primus inter pares. Elastičnost decentraliziranog sustava pokazala se blagotvornom za razvoj pojedinih crkava koje su međusobno povezane doktrinarnim i liturgijskim jedinstvom.
Istovremeno su pojedine crkve živjele u izolaciji jedna od druge, nisu uspjele donositi zajedničke odluke a osobito je poguban utjecaj imao nacionalizam u 19. i 20. stoljeću. Nacionalizam vidi crkvu kao dodatak nacionalnoj ideji, kao instrument koji čuva jezik i običaje jedne nacije. Takav slučaj doživio je vrhunac u ljeto 2018. godine u Ukrajini, nakon što je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko zatražio od ekumenskog patrijarha Bartolomeja priznanje autokefalnosti Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, koja je u sporu s Ruskom pravoslavnom crkvom oko nadležnosti – odnosno oko samostalnog donošenja odluka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
