Dana 13. svibnja, predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin potpisao je i objavio "Doktrinu energetske sigurnosti" Ruske Federacije, koja je zamijenila prethodni nejavni dokument od 2012. godine. Od usvajanja prethodne doktrine došlo je do značajnih promjena na energetskim tržištima i međunarodnoj politici, uključujući razvoj naftne industrije u SAD-u i pad cijena roba, razvoj industrije LNG-a, povećanje važnosti obnovljive energije i klimatske politike te međunarodnih sankcija protiv Rusije. Objavljivanje nove doktrine je signal poslan NATO-u i Europskoj uniji da Rusija njihove postupke u sferi energije doživljava kao neprijateljske prema Ruskoj Federaciji.
Doktrina definira prijetnje i izazove sigurnosti ruskog goriva i energetskog sektora, kao i ciljeve i zadatke državnih tijela zaduženih za očuvanje te sigurnosti. Opća je po svojoj prirodi i uglavnom se odnosi na domaća pitanja, a nadovezuje se, između ostalog, na energetsku strategiju zemlje za 2009. godinu ili politiku industrijske sigurnosti za 2018. godinu. Kao i sa svojom nacionalnom sigurnosnom i ekonomskom doktrinom, ruska suradnja s azijskim zemljama tretira se kao prilika dok su politike EU i NATO-a izvori prijetnji unatoč činjenici da je 2018. oko 74 posto ruskog plina i oko 41 posto njihove nafte izvezeno u zemlje članice EU.
Doktrina ne spominje ni NATO ni EU po imenu, ali dijelovi se jasno odnose na njihove postupke. U dokumentu se spominje prijetnja i utjecaj sankcija na ruski energetski sektor. Prema doktrini, prijetnju predstavljaju i "diskriminacija" ruskih tvrtki kroz regulatorne i zakonodavne promjene - upućivanje na amandmane na plinsku direktivu EU-a, koju je Rusija oštro kritizirala. Prema doktrini, ova diskriminacija također se odvija pod izgovorom diversifikacije energetskih zaliha. Dokument stoga potvrđuje da su sankcije štetne za ruski energetski sektor i, s druge strane, potvrđuju važnost suradnje s članicama EU i NATO-a.
Doktrina je dvosmislena u vezi s monopolima, što vjerojatno proizlazi iz lobiranja tvrtki i utjecajnih osoba u ruskoj eliti da se odustane od nekih ograničenja (npr. protiv Gazpromovog monopola ili dopuštanja većem broju tvrtki da obavljaju offshore radove na ruskom području). Među rizicima je i neučinkovitost poduzeća da pravovremeno prepoznaju moguću diskriminaciju od strane drugih država i njihovih entiteta.
Ruske tvrtke to mogu tumačiti kao poticaj da budu aktivnije u izbjegavanju sankcija i učinaka propisa EU-a koji se smatraju štetnim. Očito se ovdje radi o ulozi koju ima nova ruska elita, tzv. "Kremaljska djeca". Već su dobili važne pozicije u ključnim sektorima gospodarstva (energetika, bankarstvo, investicije) i postupno će ući u upravu i politiku. Time jačaju položaj svojih roditelja u ruskom sustavu i učvršćuju korozivni politički i poslovni sustav u Rusiji: nepotizam i korupcija tako opstaju. Iako se ruski sustav dugoročno čini neodrživim, elite s interesom bit će odlučne braniti ga koliko god mogu, a ne reformirati ga.
Rusija nastavlja s pokušajima jačanja svoje pozicije kao glavne sile, ali će njezin gospodarski i politički potencijal biti ograničen korumpiranim sustavom. Kada su njegove mogućnosti ograničene, Kremlj bi mogao očajnički pokušati vratiti tradicionalnu politiku avanturizma i eskalacije napetosti sa Zapadom kako bi interno učvrstio moć i nametnuo ustupke Zapada pretpostavljenoj sferi utjecaja Rusije i privilegiranih ekonomskih odnosa s EU ili bilateralno s europskim državama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
