Nakon velikog ukrajinskog napada ruski uvjeti za mir postaju oštriji - Je li eskalacija rata jedina opcija koju obje strane prihvaćaju?
Prvi je dojam da se nijedan čin ruskih ili ukrajinskih operacija, koliko god bio odvažan ili simboličan, ne približava konačnom rješenju ovog rata. Najočitiji primjer je najnoviji veliki ukrajinski napad koji je, prema dostupnim informacijama, pogodio strateške ciljeve duboko u ruskom teritoriju. Bez obzira na to jesu li ovi uspjesi dovoljno jaki da promijene ukupnu ravnotežu snaga, njihova simbolika odjekuje: ukrajinsko vodstvo želi dokazati da nije malaksalo i da će nastaviti pritiskati Rusiju – nadajući se da će Zapad ostati angažiran u pružanju vojne i financijske pomoći. Istovremeno, sve je jasnije da se Moskva ne namjerava povući niti oslabiti svoje zahtjeve u mirovnim pregovorima.
U tom kontekstu, novi ruski uvjeti za prekid vatre postali su daleko stroži nego prije, što pokazuje da se trend eskalacije nastavlja. Od zahtjeva za neutralnim statusom Ukrajine pa do demilitarizacije i potpunog priznanja svih teritorija koje je Rusija pripojila, Moskva dodatno pooštrava stajalište i stavlja Kijev pred gotovo nemoguće izbore. Svako popuštanje ruskim zahtjevima značilo bi za Kijev politički fijasko, a vjerojatno i unutarnje sukobe. Iako se pregovori nominalno vode, nema naznaka stvarne fleksibilnosti ni s jedne strane.
Istodobno, Ukrajina je vrlo jasno dala do znanja da ne prihvaća ruske uvjete koje naziva kapitulantskima. U fokusu Kijeva jest vraćanje svih okupiranih teritorija, a sve drugo ostaje izvan razgovora. Uz nastavak zapadnih isporuka oružja, ukrajinske snage spremno pokazuju sposobnost za dalekometne i koordinirane udare, poput ovih u regijama Krima, Murmanska i Irkutska. Takvi napadi imaju značajan psihološki učinak na rusku javnost, ali i na rusku vojsku koja sada mora pojačavati zračne obrambene sustave na ogromnom području. No, iako su ovi udari medijski efektni, čini se da dosad nisu donijeli strateški proboj na terenu.
Dodatni element koji otežava mogućnost pregovora jest činjenica da s obje strane dolaze oštre izjave u kojima se daljnji vojni uspjesi vide kao put do krajnjeg rješenja. Visoki ruski dužnosnici, poput Dmitrija Medvedeva, govore da je smisao pregovora "osigurati brzu pobjedu i potpunu destrukciju neonacističkog režima", dok ukrajinska strana poručuje da samo još snažniji udari mogu natjerati Moskvu na povlačenje. Nema prostora za ustupke ako se retorika nastavi graditi na maksimiziranju vlastitih zahtjeva, a kompromis se percepira kao izdaja.
U praksi, takav ton vođen je i unutar formalnih pregovora u Istanbulu. Rusija je prezentirala memorandum koji postavlja uvjete daleko iznad ičega što bi ukrajinska vlast mogla prihvatiti. Zahtjevi obuhvaćaju odustajanje od velikih dijelova teritorija, neutralnost, limitiranje oružanih snaga te raskid međunarodnih sporazuma koji nisu sukladni ruskim interesima. Bez obzira na formu, jasno je da takav prijedlog pregovore ne pomiče nimalo bliže dogovoru. Kijev, uz nedavno pojačanje diplomatskih i ekonomskih veza s Washingtonom, jasno pokazuje da se neće složiti s uvjetima koji znače gubitak integriteta i suvereniteta.
Ruski odgovor na najnovije ukrajinske udare, sudeći prema izjavama i dostupnim potezima, uključuje pojačanu spremnost za nove ofenzive. Osim raketiranja energetskih i civilnih postrojenja u Ukrajini, traže se i druge mjere odmazde kako bi se odvratili daljnji napadi na ruske zračne baze i mostove. Napad na poznati Krimski most, makar zasad nejasnih razmjera, dotaknuo je sam simbol ruskog prisajedinjenja Krima. Takav čin dodatno mobilizira javno mnijenje unutar Rusije i ojačava tvrdolinijaški stav koji pregovaračku poziciju Rusa čini još rigidnijom.
Istovremeno, ukrajinsko vodstvo ponovno šalje svoje visoke dužnosnike u Washington. Cilj je ojačati vojnu pomoć i zapadni sankcijski pritisak na Moskvu. Unatoč promjeni administracije u SAD-u, sustavna podrška Kijevu očito se nastavlja, uključujući i dogovore o investicijama i zajedničkom korištenju ukrajinskih prirodnih resursa. Logika Kijeva je jasna: što je veća vojna i ekonomska podrška, to je lakše zadržati vojni zamah i odbiti ruske ultimatume. Doduše, postavlja se pitanje koliko dugo i s kolikim intenzitetom SAD, suočen s vlastitim unutarnjim izazovima, može nastaviti podupirati Ukrajinu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
