U periodima velikih povijesnih neizvjesnosti gotovo uvijek je dolazilo do drastičnog porasta spekulativnog nagađanja, praznovjerja i mnogih drugih krivih zaključaka.
U vrijeme ove velike ekonomske depresije sve je snažnije izraženije stvaranje raznih mitova i krivih pretpostavki. Da li se mit razvija kao nuspojava ekonomskih prilika ili je pak smisleno pušten u opticaj kao dio ideološke propagande, teško je reći. Ali mitovi su svugdje oko nas i obično imaju samo jedan cilj – smirivanje i otupljivanje.
Mit o Islanđanima koji referendumom zaustavljaju bankarsku pljačku do sada je srećom razbijen na golim argumentima. A argumenti su pokazali kako ne samo da stanovnici Islanda nisu zaustavili opustošenje njihove države od strane pohlepnih bankara, već iz dana u dan tonu sve dublje, a velik broj stanovnika nastoji emigrirati u jednom smjeru.
Ali mitovi su ponekad otporni čak i na sirove argumente, jer konačni cilj im nije stvoriti neku novu istinu već unijeti razdor i bunilo.
Tako će nas Islandski mit još dugo vremena dovoditi u situaciju da nam sugovornik uzvraća "napravimo što i Island, zaustavimo krizu referendumom".
Ipak, izuzev širenja naivne pro-referendumske teorije, "islandski mit" nije značajan problem.
Na sceni postoji jedan daleko veći mit koji je danas toliko važan da je postao ideološko ljepilo koje zajedno drži raspadnuti sistem poznatiji kao kapitalizam.
Naravno, radi se o mitu svih mitova – veliki skandinavski mit o dobroćudnom kapitalizmu.
U svega nekoliko godina iz relativne stagnacije probudili smo se u svijetu u kojem Grčka podsjeća na ratnu frontu, u SAD-u policija tuče prosvjednike na ulicama, a u Europi bankarske elite preuzimaju državu po državu.
Probudili smo se u jednom sasvim drugom životu – iz sna smo ušli direktno u noćnu moru. Budućnost pred nama donosi nam samo neizvjesnost, sve teže dane i golu borbu za opstanak.
Samo kronični deficit intelekta još uvijek ostavlja prostora za optimizam.
U beznađe kojem se ne nazire kraj uplovljava veliki skandinavski mit kao kakva konjska doza sredstva za smirenje.
Ti nevjerojatni, pametni, humani i altruistični sjevernjaci pokazat će nam put. Moramo samo otkriti njihovu tajnu, preslikati taj proces natrag u svoju državu i živjet ćemo bezbrižno i sretno.
U kaosu koji razdire i Europu i SAD skandinavski mit postaje bastion. Na temelju tog mita do zadnjeg dana će se braniti političko-ekonomski sistem koji nije direktan krivac samo za naš propadajući životni standard, kapitalizam je kriv i za genocid stanovništva diljem planete.
Srećom, baš kao i u slučaju Islanda, to je ipak samo mit, a mitovi se mogu i moraju razbijati.
Krenimo sa Švedskom, glavnom nositeljicom skandinavskog mita.
Švedska je bila dugi niz godina pojam socijalne sigurnosti i stabilnosti, ali za taj dugi period relativnog blagostanja najmanje je zaslužan kapitalizam.
Činjenica je da je Švedska bila snažno pogođena u prošloj krizi 30-ih godina. Kao direktna reakcija na krizu stasala je socijal-demokratska radnička partija koja je nakon toga vladala gotovo 65 godina apsolutnom većinom bez ijednog koalicijskog partnera.
Mukotrpnom borbom radnici u Švedskoj stvorili su sustav koji je bio dostojan čovjeka.
Radnička partija tih godina opravdavala je svoje ime. Unatoč izraženom revizionizmu i preferenci za socijal-demokraciju umjesto socijalizma, partija se ipak usko vodila generalnim idejama Marksizma iz kojih su i stvoreni brojni socijalni programi.
Ranih 70-ih švedski premijer postaje Olof Palme, također član radničke partije. U svojoj politici je otišao korak dalje – otvoreno je podržavao brojne marksističke države i pokrete diljem svijeta. 1975. bio je prvi predstavnik zapadne demokracije koji je otišao u službeni posjet na Kubu. Tamo je održao velik govor na poznatoj Plaza de la Revolución hvaleći Fidela Castra i socijalističku revoluciju na Kubi. Također je bio i žestoki kritičar politike SAD-a i južnoafričkog aparthajda.
Nije nikada dokazano, ali brojni povjesničari smatraju da je upravo zbog tih stavova život završio s metkom u glavi na ulicama Štokholma 1986.
Švedski model je zaista bio primjer modernog i progresivnog upravljanja državom, ali baš kao i u slučaju Islanda – sve što su Šveđani, u prvom redu švedska radnička klasa, gradili palo je u vodu dolaskom neo-liberalizma.
Brian Palmer, profesor antropologije na švedskom sveučilištu komentirao je ulazak neo-liberalizma: "Govoriti o današnjoj Švedskoj u nekim socijalističkim terminima bilo bi potpuno krivo. Neo-liberalne reforme u Švedskoj provedene su u mnogim sektorima rigoroznije čak i od SAD-a. Švedska je zapravo postala laboratorij za privatizaciju."
Unatoč popularnom mišljenju kako u Švedskoj na stanovnike pazi snažna država, prava istina je sasvim drugačija. Posljednjih godina Švedska je po količini privatizacije prestigla SAD i brojne europske države. 80% svih novih škola je u privatnom vlasništvu. Željeznice i gradski metroi također.
Švedska je imala dugi period ekonomskog razvoja što može ponajviše zahvaliti neutralnosti za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Od nekoć uglednog modela, Švedska je već sredinom 90-ih počela naglo tonuti u sirovi neo-liberalni kapitalizam koji danas potpuno dominira zemljom. Tako primjerice 2004. imućna obitelj Wallenberg kontrolira čak 40% svih dionica na štokholmskoj burzi.
Beneficije se naglo ukidaju, a novi švedski premijer otvoreno se hvali kako je Švedska postala "svjetski rekorder u broju rezova." Uskoro dolaze i velike pohvale od strane MMF-a koji od sada ističe Švedsku kao reprezentativan primjer kako bi trebalo voditi modernu ekonomiju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.