Nakon dugih ratnih godina, prvo po Africi, pa po Bliskom istoku, onda i u Europi, bilo bi krajnje tragično i glupo da se na kraju "vratimo doma". Ispostavilo bi se da nismo previše naučili ili pak da smo učili sve u krivo. A možda je i ispravno znanje samo manja kognitivna mrlja na širem demografskom prostoru. Jer zna se reći na Balkanu da su narodi ovdje nešto "naučili", u smislu da su prošli krvave godine i da ih zbog toga neće ponavljati, što god da se dogodilo i što god da se pred njih stavilo. To zvuči lijepo, romantično čak. Da se kolektivna svijest postavi pred nadobudne militariste i pokaže im da zapravo ni nemaju s kime ratovati. Problem je ako je to samo poželjna iluzija.
U geopolitici često se koristi termin "ratni zamor", koji jest egzaktan iako poprilično morbidan, jer govorimo kao da je riječ o nečemu u čemu smo pretjerali, recimo da svaki dan jedemo slatkiše pa smo se nakon 10-ak dana već umorili od njih. Govoriti o ratnom zamoru može se samo uz potpuno distanciranje od sirovih ratnih činjenica, jer u praksi narod se "umori" od rata već nakon jedan dan, odnosno čim osjeti na svojoj koži zadah nasilne smrti. No, u geopolitičkom smislu "ratni zamor" zapravo se koristi u smislu volje aktivnih sila da podržavaju i podgrijavaju neki konkretan rat.
Ratni zamor se tako osjetio u Siriji nakon kojih deset godina rata, nakon što su izginule stotine tisuća civila. I nije se osjetio zbog tih tragičnih duša već opet zbog nekih vrlo konkretnih praktičnosti. Nešto se s ratom mora dogoditi da on postane neisplativ, manje bitan, ideološki više ne toliko značajan. Tad unesrećeni narodi imaju priliku barem na neko vrijeme pauzirati svoju sudbinu, opet ne svojom voljom. Jer nisu niti počeli rat niti ga završavaju. Živjeti i ginuti dvije su pasivne opcije za običan narod.
Ipak, u tom baš kroničnom nedostatku opcija gdje bi se narod mogao spasiti od duboke traume, uzdamo se da će se nekako ugravirati kolektivna svijest. Da će svi sudionici, i oni na pobjedničkim stranama i oni koji su komparativno izgubili, doći do zaključka da nam ovo nije trebalo, da je na neki način bila teška prevara, da se netko još jednom grubo poigrao s našim nedovršenim evolucijskim nagonima i ponudio nam plemenske sukobe kao put naprijed, skoro pa i kao smisao postojanja.
Povijest je puna loših ratova. Onih tzv. pravednih je jako malo i u njima se uvijek našao netko da ih moralno izopači iznutra, bez iznimke.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
