Litij, kobalt i(ili) smrt - najopasnija kocka je bačena: Manjak rijetkih metala je Ahilova peta Amerike, Ukrajina ima ogromne zalihe i Trump ih sad želi - mir postaje nemoguć?
Donald Trump ponovno priča o "brzom okončanju" rata u Ukrajini, ali ovaj put dodaje posve novi uvjet: rijetke metale. Umjesto dosadašnjih naznaka o mogućnosti obustave američke podrške Kijevu, sada od Ukrajine traži ekskluzivni pristup njezinim bogatim mineralnim nalazištima—litiju, uranu, titanu—kako bi, tvrdi, opravdao golemu financijsku i vojnu pomoć SAD-a. Njegova retorika, u kojoj dominiraju fraze "America First" i ova nova "barem da dobijemo nešto zauzvrat", izazvala je snažne reakcije, ali to je Trump kojeg se i očekivalo, onaj koji brzo potapa preveliki optimizam.
Rat treba što prije okončati, no Trumpova nagla promjena stava- od "možda više nećemo pomagati" do "poslat ćemo oružje, ali uz protuuslugu" -dodatno umanjuje šanse za iskreno diplomatsko rješenje. Taj potez, u kojem se ljudski gubici i geopolitičke napetosti stapaju s imperijalnim trgovinskim interesima, mogao bi dovesti ne do okončanja već do eskalacije rata.
Ukrajina nije samo "žitnica Europe"; pokazuje se da je i svojevrsna "riznica" kada je riječ o rijetkim metalima i mineralima. Ono što je zanimljivo – u neku ruku i očekivano – jest da se velik dio tih potencijalno unosnih nalazišta nalazi u regijama koje su već godinama poprište sukoba. Donbas se tradicionalno povezuje s ugljenom i metalurgijom, no posljednjih se godina sve više spominju njegove zalihe litija, titana, pa čak i urana.
Jedan od manje poznatih podataka proizlazi iz sovjetskih geoloških istraživanja: tijekom Hladnog rata, Sovjetski Savez provodio je opsežna bušenja i analize tla diljem Ukrajine, tragajući ponajprije za uranom kako bi opskrbio vlastitu nuklearnu industriju. Danas ta stara istraživanja upućuju na to da područje istočno od rijeke Dnjepar vjerojatno skriva znatne količine vrijednih minerala. Uz to, lokalne tvrtke tvrde da na nekim središnjim lokacijama postoje goleme rezerve litija – prema nekim procjenama, čak do 42 milijuna tona.
Još je uvijek nepoznanica koliki se dio tih nalazišta sada nalazi pod ruskom kontrolom. Od početka sukoba, ruske snage sustavno šire svoju kontrolu na istoku i jugoistoku Ukrajine, gdje se nalaze najperspektivniji rudnici i nalazišta. Za Kijev je stoga strateški ključno zadržati bar ono što još nisu izgubili od tih regija, budući da se procjenjuje kako ukupna vrijednost još neistraženih ili nedovoljno iskorištenih ukrajinskih mineralnih bogatstava doseže astronomske iznose.
Rijetki metali i minerali ključni su jer su prisutni u gotovo svim segmentima moderne industrije: od pametnih telefona i računala, preko električnih vozila i baterija, pa do sofisticiranih vojnih sustava. S obzirom na to da SAD ima iznimno ograničene vlastite kapacitete za vađenje i preradu ovih sirovina (trenutno je aktivan samo jedan veći rudnik u Kaliforniji), stalno postoji zabrinutost zbog ovisnosti o inozemnim dobavljačima, ponajprije Kini. Ako je nešto Trumpu oduvijek bilo neprihvatljivo, to je prepuštanje strateških resursa globalnim konkurentima — i tu Ukrajina iznenada ulazi u igru kao potencijalni izvor koji bi Amerikancima omogućio diversifikaciju opskrbnog lanca.
U širem kontekstu, svijet se sve više približava novoj "mineralnoj utrci": umjesto borbe za naftu, u središtu pozornosti 21. stoljeća nalaze se litij, kobalt, grafit i čitav niz rijetkih metala nužnih za proizvodnju čipova, magnetskih legura i zelenih tehnologija. Bidenova administracija već je pokrenula inicijative za jačanje američke energetske sigurnosti upravo kroz smanjenje ovisnosti o Pekingu. Trump sada tu ideju dodatno radikalizira: ne želi više samo financirati rješenja, već ih želi izravno posjedovati — i to kroz ovaj "poslovni dogovor" s Ukrajinom.
Ruska ofenziva na istoku Ukrajine nije samo vojno, već i ekonomsko-strateško pitanje. S obzirom na to da ruske snage trenutačno drže velik dio Donbasa i nekoliko ključnih točaka na jugoistoku, postoji realna mogućnost da Moskva posredno kontrolira golem dio tih mineralnih resursa. Onaj tko odlučuje o tim nalazištima potencijalno će utjecati i na svjetsko tržište litija, urana i titana. Drugim riječima, ako Rusija dugoročno pripoji ili zadrži te teritorije, postat će glavni "čuvar" vrijedne rudne baze koja će u bliskoj budućnosti SAD-u, ali i Europi, biti esencijalna.
Teoretski, ruske vlasti mogle bi trgovati tim sirovinama čak i s neprijateljskim zemljama, pogotovo ako bi to bilo ekonomski korisno za Moskvu. Ne treba isključiti ni mogućnost da, u određenim okolnostima, Rusija pristane na izvoz prema SAD-u, unatoč aktualnim političkim napetostima (podsjetimo na činjenicu da SAD i dalje kupuje ruski uran). Ipak, Trumpova ideja o "izravnoj nagodbi” s Kijevom potpuno zaobilazi rusku stranu – što znači da bi SAD morao dodatno pojačati vojnu podršku Ukrajini, ne samo radi obrane, već i radi eventualnog vraćanja pod kontrolu regija u kojima se nalaze ključna ležišta! Takav razvoj događaja lako može dovesti do još dublje eskalacije, jer što je veći ulog u igri, to su manji izgledi da će ijedna strana pristati na kompromis. U tom kontekstu cijela ova priča o mirovnim pregovorima mogla bi pasti u vodu.
Kako je mnogima i poznato, slanje oružja Ukrajini istovremeno donosi ogroman profit američkim proizvođačima vojne opreme - od raketnih sustava do suvremenih borbenih zrakoplova. Raytheon, Lockheed Martin, Northrop Grumman i ostali giganti vojne industrije tradicionalno su među najvećim dobitnicima svakog sukoba u kojem SAD aktivno (ili neizravno) sudjeluje. Naizgled paradoksalno, velik dio tog novca dolazi iz državnog proračuna, a potom završava kao dobit korporacija, no takav "vojno-industrijski kotač" već desetljećima uspješno pokreće dio američkog gospodarstva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.