Iako je rat u Siriji navodno bio građanski rat, borci su se od ranih godina snažno oslanjali na pomoć, pa čak i na vojnu asistenciju stranih sila. Turska i Rusija su dva ključna igrača. Ali kako su se ciljevi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i ruskog Vladimira Putina uskladili ili natjecali u Siriji? Ponekad je teško ugrubo objasniti odnose u Siriji, zbog čega se ovdje izlaže pojednostavljena povijest odnosa Turske i Rusije u ovoj zemlji.
Ruski pristup Siriji, kao i Turske, oblikovali su dugogodišnji odnosi i osobni interesi. Tijekom većeg dijela Hladnog rata, Sovjetski je Savez bio odlučan saveznik Sirijske Arapske Republike. Moskva je bila pouzdan izvor oružja i monetarne potpore, dajući Kremlju utjecaj na oblikovanje regionalne dinamike moći i političkog krajolika na Bliskom istoku. Čini se da je slična logika potkrijepila Putinovu odluku da podrži vlast Bašara al-Asada 2011.
Početak sukoba poklopio se s niskom točkom ruskog međunarodnog ugleda: odbačena od Zapada i bez značajne uloge na Bliskom istoku, mnogi su se pitali je li Rusija još uvijek zaslužila status supersile koju je stekla tijekom 20. stoljeća. Podupirući vladu Al-Asada i tako uznemirujući zapadne i neke regionalne nade da će revolucija uspjeti, Rusija je zauzela mjesto na međunarodnom pregovaračkom stolu. Taj je status pojačan kada je Putin iskoristio svoj utjecaj u Damasku kako bi osmislio uništenje kemijskog oružja Sirije, što je zaustavilo američke planove da bombardiraju sirijske državne snage zbog navodne upotrebe tog oružja protiv svojih građana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.