Ni u jednom od sukoba na postsovjetskom području nije sudjelovalo toliko stranih boraca nego u sukobu u istočnoj Ukrajini od 2014. Procjenjuje se da se više od 17.000 boraca iz 55 zemalja borilo tamo s obje strane. Ovi borci predstavljaju poseban izazov sigurnosti Ukrajine i susjednih zemalja, jer ti borci mogu sudjelovati u terorizmu ili drugim radikalnim akcijama i dio su hibridnog rata između Kijeva i Moskve.
Strani borci su ljudi koji se bore u stranom sukobu uglavnom iz nefinancijskih razloga, što znači da nisu obični plaćenici, a također nisu pripadnici redovnih oružanih snaga zemlje. Više od 17.000 tih boraca vjerojatno je sudjelovalo na obje strane sukoba u Ukrajini. Najveća skupina među njima su Rusi koji nisu pripadnici ruskih oružanih snaga. Oni broje više od 15.000, uključujući i 3.000 ruskih boraca na ukrajinskoj strani. Više od 2.000 boraca došlo je iz 54 zemlje širom svijeta, uključujući Bjelorusiju (800), Njemačku (160), Gruziju (150), Srbiju (100) i Poljsku (20). Većina boraca su Europljani, ali neki su došli i iz Sjedinjenih Država (30), Kanade (10), Australije (10), Brazila (4), Kolumbije (4), Čilea (3), Indije (2) i Novog Zelanda ( 1). Oko 75 posto ukupnog broja boraca borilo se na strani proruskih snaga. Neki su bili novi u borbi, ali mnogi su u Ukrajini imali iskustva iz drugih sukoba, vojne službe ili čak francuske Legije stranaca.
Motivacije boraca uključivale su različite ideologije, povijesno pamćenje (pritužba), politički stav, nacionalizam ili etničke ili vjerske čimbenike. Čak su i na suprotnim stranama neki borci zauzeli slična stajališta, poput vjere u panslavizam, krajnje desne ideologije ili fascinacije autoritarnim sustavima. Strani borci ušli su na ukrajinsku stranu 2014. godine, kada su državne obrambene strukture bile slabe, a neke obrambene funkcije preuzele su paravojne jedinice otvorene za strane borce, uz suglasnost novih vlasti. Priljev boraca na suprotnoj strani potaknula je Rusija, koja je organizirala milicije separatista, regrutirala i prevozila strane borce u Ukrajinu.
Određene formacije poput Azovske pukovnije, Aidarove bojne, Donbaskog bataljona ili Desnog sektora igrale su značajnu ulogu u borbi protiv proruskih boraca. Iako su i sami strani borci imali ograničen utjecaj na tijek sukoba (čine samo oko jedan posto onih koji su sudjelovali u borbama), njihovo je iskustvo bilo važno za novačenje novih dobrovoljaca, provođenje paravojne obuke, obavještajne operacije i propagandne aktivnosti. Jedinice u kojima su sudjelovali strani borci nisu bile dio lanca zapovjedništva ukrajinskih oružanih snaga, što im je dalo široku slobodu djelovanja. Neke postrojbe potiču neonacističku ideologiju i razvili su kontakte s drugim radikalnim organizacijama u Europi (poput Britanske nacionalne akcije, Njemačke nacionalne demokratske stranke, talijanske CasaPound i poljskih Stormtroopersa), organizirajući obuku, obavljajući propagandne aktivnosti i regrutirajući druge borce u Ukrajini i inozemstvu (npr. Azovska pukovnija regrutira dobrovoljce za vrijeme neonacističkih festivala u Velikoj Britaniji i Njemačkoj). Neke su jedinice bile uključene u kriminalne aktivnosti, uključujući krijumčarenje oružja, te u ratne zločine, poput raspuštene Tornado grupe. Neki su odlučili živjeti u Ukrajini i zatražili su ukrajinsko državljanstvo. Da bi ograničile prijetnje povezane s paravojnim snagama, ove su jedinice bile podređene Ministarstvu unutarnjih poslova, Ministarstvu obrane ili su uključene u Nacionalnu gardu. U početku se nisu svi složili, a neki su raspušteni, dok su drugi zadržali široku autonomiju, samo koordinirajući svoje aktivnosti s ukrajinskom vojskom (uključujući desni sektor i formacije podređene toj vlasti, a uključuju i strane borce).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.