Dobrodošli na advance.hr!
Advance.hr koristi "kolačiće" (cookies), ali isključivo za funkcionalnost samih stranica (ovdje nema prikupljanja Vaših podataka za nikakve marketinške agencije). Detalje možete pročitati u sekciji: uvjeti korištenja.
Advance.hr koristi "kolačiće" (cookies), no isključivo za funkcionalnost samih stranica. Detalje možete pročitati u sekciji: uvjeti korištenja.
Slažem se s uvjetima korištenja

Kako je europski kolonijalizam uništio ogromne dijelove svijeta - Priča 3: Stvaranje dvojne ekonomije i ekonomska pljačka Južne Afrike

PIŠE:
Objavljeno:

Južna Afrika zemlja je velikih ljepota i kvaliteta, ali divovskih kontrasta koje su rijetko gdje vidljivi. To je najvidljivije prilikom prelaska granice između pokrajine KwaZulu-Natal, ranije Natal i Istočnog kapa, nekadašnjeg Transkeija. Granica ide rijekom Great Kei. Na istoku rijeke u Natalu, duž obale, imućna su imanja uz more na širokom pojasu pješčanih plaža. Unutrašnjost je prekrivena bujnim zelenim plantažama šećerne trske. Ceste su predivne i osjeća se blagostanje. Preko rijeke, u bivšem Transkeiju, nalazi se nešto što kao da pripada drugom vremenu. Područje je uvelike devastirano. Krajolik nije zelen već smeđ. Umjesto modernih kuća, ljudi žive u sklepanim potleušicama i kuhaju na otvorenoj vatri. Život se odvija primitivno. Zašto? Ne zbog prirodnih procesa već zbog "dvojne ekonomije" koju su stvorili europski kolonizatori.

Južna Afrika za razliku od većine Crnog kontinenta izbjegla je najštetnije učinke trgovine robljem i ratova koje je ista prouzročila. Prvi važniji dodir Južnoafrikanaca s Europljanima dogodio se onda kada je Nizozemska istočnoindijska kompanija osnovala bazu u Zaljevu Table, danas luci Cape Town 1652. U ovo vrijeme, zapadni dio Južne Afrike bio je rijetko naseljen, a ponajviše su ga nastanjivali lovci-sakupljači zvani narod Khoikhoi. Dalje na istoku, u nečemu što se sada zove Ciskei i Transkei, obitavala su gusto naseljena afrička društva specijalizirana za poljoprivredu. Isprva nisu bili u intenzivnom dodiru s novom nizozemskom kolonijom, niti su se upuštali u robovlasništvo. Južnoafrička država bila je dosta udaljena od tržnica robljem, a stanovnici Ciskeija i Transkeija, znani kao i Xhosa, bili su dovoljno udaljeni otoci da ne privuku ničiju pozornost. Kao posljedica, ova društva nisu osjetila mnoge štetne tijekove koji su udarili na zapadnu i središnju Afriku.

Izolacija ovih područja promijenila se s 19. stoljećem. Europljanima je to područje bilo vrlo privlačno glede klime i zdravstvenog okružja. Za razliku od zapadne Afrike, primjerice, Južna Afrika imala je umjerenu klimu te je bila slobodna od tropskih bolesti kao što su malarija i žuta groznica koje su većinu Afrike pretvorile u "groblje bijelaca" i spriječile Europljane da se skrase na tom području ili čak podignu trajne ispostave. Južna je Afrika imala bolje izglede za europsko naseljavanje. Europska ekspanzija u unutrašnjost započela je ubrzo nakon što su Britanci preuzeli Cape Town od Nizozemaca tijekom Napoleonskih ratova. Ovo je dovelo do izbijanja dugog niza Xhosa ratova kako se granica naselja proširila dublje u unutrašnjost. Prodor u južnoafričku unutrašnjost pooštrio se 1835. kada su preostali Europljani nizozemskog podrijetla, koji će kasnije biti znani kao Afrikaneri ili Buri, započeli svoju poznatu masovnu seobu poznatu kao Veliki put daleko od obale i područja Cape Towna, gdje su Britanci ostvarivali nadzor. Afrikaneri su kasnije osnovali dvije nezavisne države u unutrašnjosti Afrike, Slobodnu državu Oranje i Transvaal.

Sljedeći stupanj u razvoju južne Afrike došao je uz otkriće golemih pričuva dijamanata u Kimberlyju 1867. i bogatih zlatnih rudnika u Johannesburgu 1886. Ovo golemo mineralno bogatstvo u unutrašnjosti odmah je nagnalo Britance da prošire svoj nadzor nad čitavom Južnom Afrikom. Otpor Slobodne države Oranje i Transvaala doveo je do poznatih Burskih ratova 1880.-1881. godine te 1899.-1902. Nakon inicijalnog neočekivanog poraza, Britanci su uspjeli spojiti afrikanerske zemlje s pokrajinom Cape i Natalom, kako bi osnovali Južnoafričku Uniju 1910. Osim borbe između Afrikanera i Britanaca, razvoj rudarskog gospodarstva i širenje europskih naselja povuklo je za sobom dodatne učinke po razvoj područja. Najvažnije, stvorena je potražnja za hranom i drugim poljoprivrednim proizvodima, kao i nove ekonomske prilike za domorodačko afričko stanovništvo i u poljoprivredi i u trgovini.

Xhose su u Ciskeiju i Transkeiju reagirali vrlo brzo na ove ekonomske prilike, kao što je Colin Bundy zabilježio u svojim zapisima. Već 1832. čak i prije procvata rudarenja, misionar iz Moravske u Transkeiju uvidio je novi ekonomski dinamizam na ovim područjima i primijetio je potražnju Afrikanaca za novim potrošačkim dobrima koje im je širenje Europljana počelo otkrivati. Napisao je: "Kako bi došli u posjed ovih predmeta, nastoje... zaraditi novac radeći svojim rukama te kupuju odjeću, štihače, plugove, kola i druge korisne artikle."

Opis povjerenika za civilna pitanja Johna Hemminga o njegovom posjedu Fingolandu u Ciskeiju 1876. jednako otkriva. Napisao je kako je bio: "Iznenađen golemim napretkom koji su Fengui postigli u nekoliko godina... Kamo god bih išao, nailazio bih na čvrste kolibe i nastambe od cigala i kamena. U mnogim slučajevima, podignute su čvrste kuće od cigala... a zasađeni su i voćnjaci; kada god bi voda postala dostupna, njen bi se tok preusmjerio i zemlja bi se obrađivala dokle bi god taj tok mogao navodnjavati; padine brda, pa čak i vrhovi planina obrađivani su tamo gdje bi se god plug mogao dovesti. Prostranost preoranih površina me je iznenadila; već godinama nisam vidio tako veliko obrađeno područje."

Postojbine odnosno rezervati za crnačko stanovništvu u Južnoj Africi

Kao i u drugim dijelovima supsaharske Afrike, upotreba pluga bila je novina u poljoprivredi no kada im se ukazala prilika afrički su poljodjelci prilično brzo usvojili novu tehnologiju. Također su bili spremni ulagati u kola i navodnjavanje. S razvojem gospodarstva, rigidne plemenske institucije počele su popuštati. Postoje obimni nalazi o tome kako je došlo do promjena u pravim vlasništva nad zemljom. 1879. magistrat u Umzimkulu, Istočni Grikvaland u Transkeiju, primijetio je "sve izraženiji poriv domorodaca da postanu vlasnici nad zemljom - kupili su 38 000 jutara." Tri godine poslije zabilježio je da je oko 8 tisuća afričkih poljodjelaca u njegovu distriktu kupilo i počelo obrađivati 90 000 jutara zemlje. Afrika svakako nije dospjela na rub industrijske revolucije no promjene su bile bliske. Privatno vlasništvo nad zemljom oslabilo je poglavice i omogućilo običnom puku da kupuje zemlju i stječe vlastiti imetak, što je bilo nezamislivo tek desetljeće prije toga. Ovo također oslikava koliko brzo slabljenje ekstrakcijskih institucija i apsolutistički sustavi nadzora mogu dovesti do novopronađenog ekonomskog dinamizma.

Posebni dokaz koji ide u prilog ekonomskom dinamizmu i napretku afričkih poljodjelaca u ovom razdoblju nalazi se u pismu koje je 1869. poslao metodistički misionar, W. J. Davis. Pišući u Englesku, zabilježio je sa zadovoljstvom da je prikupio 46 funti u gotovini za "Fond socijalne pomoći radnicima pamučne industrije Lancashirea." U ovom razdoblju, dobrostojeći afrički poljodjelci donirali su novac kako bi pomogli siromašnim engleskim tekstilnim radnicima! Takav novi ekonomski dinamizam nije bio po volji tradicionalnim poglavicama koji su u ovom vidjeli nagovještaj osipanja svoga bogatstva i moći. 1879. Matthew Blyth, glavni magistrat Transkeija, shvatio je kako postoji protivljenje geodetskom snimanju zemljišta kako bi se potom ono podijelilo na privatne posjede. Zabilježio je kako su se "neki poglavice... protivili, no većina je ljudi bila zadovoljna... poglavice shvaćaju da će dodjela vlasništva nad zemljom pojedincima dokinuti njihov utjecaj među glavešinama."

Uvođenje uključivih institucija i erozija vlasti poglavica i njihovih ograničenja, bio je dostatan da pokrene živahni afrički ekonomski procvat. Nažalost, taj će procvat biti kratkog vijeka. Između 1890. i 1913. naglo će biti okončan i preokrenuti se. Tijekom tog razdoblja, dvije snage su nastojale uništiti seosko blagostanje i dinamizam koje su Afrikanci stvorili u prethodnih 50 godina. Prvi je bio antagonizam europskih poljodjelaca koji su se natjecali s Afrikancima. Uspješni afrički poljodjelci svojom su proizvodnjom snizili cijene usjeva koje su i Europljani proizvodili. Odgovor Europljana bio je izbaciti Afrikance iz igre. Druga snaga bila je još zlokobnija. Europljani su željeli jeftinu radnu snagu za angažman u rastućoj rudarskoj ekonomiji, a opskrbu jeftinom radnom snagom mogli su osigurati samo siromašenjem Afrikanaca. U tome su bili metodični tijekom sljedećih desetljeća.

Oba problema Europljani su riješili Zakonom o domorodačkoj zemlji iz 1913. Ovaj akt je predviđao primjenu "dvojne ekonomiju" koju je prvi predložio sir Arthur Lewis. Zanimljivo da taj pojam još uvijek oblikuje način na koji većina društvenih znanstvenika promatra gospodarstva siromašnih država. Prema Lewisu, mnoge manje razvijene ekonomiju imaju dvojnu strukturu te su podijeljene na moderni i tradicionalni sektor. Moderni sektor vezan je uz gradski život, modernu industriju i korištenje naprednih tehnologija. Tradicionalni sektor uključuje zajedničko vlasništvo nad zemljom, što implicira nedostatak privatnog vlasništva. Zakon iz 1913. podijelio je Južnu Afriku na dva dijela: moderni imućni dio i tradicionalni siromašni. Akt je propisivao da će se 87% zemljišta dati na korištenje Europljanima koji su u ukupnom broju stanovnika sudjelovali s 20%. Preostalih 13% predano je na korištenje Afrikancima. Zakon je uključivao i odredbe s namjerom da spriječi crne napoličare i bespravne naseljenike da na zemlji koju posjeduju bijelci obrađuju zemlju ili se nastanjuju, odnosno vrše bilo koju drugu ulogu od najamnog radnika u polju.

Zakon iz 1913. definitivno je bio taj koji je institucionalizirao situaciju i postavio pozornicu za oblikovanje južnoafričkog režima Apartheid, u kojem je bijela manjina raspolagala političkim i ekonomskim pravima, dok se crnu većinu isključivalo iz obje područja. Akt je propisao da nekoliko zemljišnih rezervata, uključujući Transkei i Ciskei trebaju postati afričkim postojbinama. Kasnije će ta područja postati poznata kao Bantustan, što je još jedan dio retorike apartheidskog režima, sukladno narativu kako afrički narod južnog dijela Afrike nije domicilan već potomak Bantu naroda koji su se preselili iz Istočne Nigerije oko tisuću godina prije. Stoga po toj retorici nisu polagali ništa veće pravo na zemlju od europskih starosjedilaca. Sličan zakon je donesen 1936. koji je učvrstio dvojnu ekonomiju.

Razvojnim ekonomistima koji su posjetili Južnu Afriku 1950-ih i 1960-ih zamisli Lewisa činile su se idealno točnim budući da je kontrast između siromašnih crnačkih postojbina i bogatih bijelih posjeda bio kao u teoriji dvojne ekonomije. Europski dio je bio urbaniziran i obrazovan, koristio je naprednu tehnologiju. Postojbine su bile siromašne, seoske i nazadne, narod neobrazovan. No, stvar je da takva dvojna ekonomija nije bila prirodno već umjetno stvorena. Istina je da su postojbine bile siromašne, tehnološki nazadne i sl. ali je to bio rezultat državne politike koja je na silu spriječila afrički ekonomski rast i stvorila spremište jeftine, neobrazovane radne snage koju je trebalo nadzirati u rudnicima i na zemlji.

Nakon 1913. velik broj Afrikanaca protjeran je sa svoje zemlje koju su onda preuzeli bijelci, i zbijen u rezervate koji su bili previše tijesni da bi im omogućili da neovisno zarade za život. Stoga su crnci bili natjerani uključiti se u bijelu ekonomiju kao jeftina radna snaga. U postojbinama ljudi su napustili plugove i vratili se poljodjelstvom s motikom. I politički je napravljen povratak natrag. Ovlasti poglavica koje su bile u padu, osnažene su kako bi imali veći nadzor nad zemljom, a privatno vlasništvo je eliminirano. Ove mjere doživjele su vrhunac 1951. kad je država donijela Zakon o vlastima Bantua.

Oduzimanje imanja Afrikancima dovelo je do njihovog masovnog siromašenja. Stvorilo je ne samo institucionalne temelje za zaostalo gospodarstvo već i trajno siromašne ljude. Transkei i Ciskei počeli su sa svojim dugoročnim ekonomskim propadanjem koji se proširilo na cijelu južnoafričku ekonomiju. Plaće rudara su pale za 30% između 1911. i 1921. Još 1961. unatoč relativno stabilnom rastu južnoafričkog gospodarstva, ove plaće su bile 12% niže u odnosu na 1911. Zato nije iznenađenje da je tijekom ovog razdoblja Južna Afrika postala najneravnopravnijom zemljom svijeta.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.

1. korak: Za nastavak čitanja odaberite pretplatu:
 
6 mjeseci
45 €
MOGUĆNOST PLAĆANJA NA RATE:
7.5 € mjesečno
 *
* Iznos u slučaju plaćanja na 6 rata (opcija za sada dostupna samo preko PBZ banke, mogućnost plaćanja od 2 do 24 rate).
Izaberi
Trajanje pretplate - 6 mjeseci
Potpuni pristup svim sadržajima i arhivi advance.hr
Mogućnost korištenja raznih načina plaćanja (uključujući i obročno plaćanje od 2 do 24 rate - za VISA; Maestro i VISA Premium kartice kod PBZ banke).

Najbolja opcija
1-godišnja pretplata
75 €
MOGUĆNOST PLAĆANJA NA RATE:
6.25 € mjesečno
 *
* Iznos u slučaju plaćanja na 12 rata (opcija za sada dostupna samo preko PBZ banke, mogućnost plaćanja od 2 do 24 rate).
Potvrdi
Trajanje pretplate - 12 mjeseci
Potpuni pristup svim sadržajima i arhivi advance.hr
Mogućnost korištenja raznih načina plaćanja (uključujući i obročno plaćanje od 2 do 24 rate - za VISA; Maestro i VISA Premium kartice kod PBZ banke).

 
1 mjesec
14 €
Pristup kompletnom advance.hr sadržaju u trajanju od 30 dana.
Izaberi
Mjesec dana pretplate
Potpuni pristup svim sadržajima i arhivi advance.hr
Mogućnost korištenja raznih načina plaćanja.
 
Pristup samo ovom tekstu
5 €
Umjesto pretplate možete kupiti pristup samo ovom tekstu.
Izaberi
Uplatom ćete imati pristup ovom tekstu
Drugi tekstovi neće Vam biti dostupni (osim ako i za njih ne uplatite pristup)
Putem ovog koraka kreirat će Vam se korisničko ime tako da ako želite možete jednostavno proširiti svoj pristup uplatom jedne od regularnih pretplata.

2. korak: Odaberite način plaćanja
Pređite preko jedne od gornjih opcija i prikazat će Vam se detaljniji opis metode plaćanja.
Korištenjem sustava za online naplatu pristajem na Opće uvjete korištenja i Pravila o zaštiti privatnosti kao i na Opće uvjete o online plaćanju
Potreban je pristanak na uvjete korištenja
O sustavu pretplate:
- Klikom na odabranu opciju bit ćete prebačeni na sigurni sustav WSPay gdje možete u nekoliko trenutaka obaviti kupnju
- Možete birati između nekoliko metoda plaćanja, uključujući kartično plaćanje, kriptovalute itd.
- Kad Vam pretplata istekne bit ćete o tome obavješteni - pretplata se NE obnavlja automatski, odnosno morat ćete je sami obnoviti putem ovog sustava
- Nakon uspješne uplate dobit ćete korisničke podatke (ako ste novi korisnik).
- WSpay - Web Secure Payment Gateway advance.hr koristi WSPay za online plaćanja. WSPay je siguran sustav za online plaćanje, plaćanje u realnom vremenu, kreditnim i debitnim karticama te drugim načinima plaćanja. WSPay kupcu i trgovcu osiguravaju siguran upis i prijenos upisanih podataka o karticama što podvrđuje i PCI DSS certifikat koji WSPay ima. WSPay koristi SSL certifikat 256 bitne enkripcije te TLS 1.2 kriptografski protokol kao najviše stupnjeve zaštite kod upisa i prijenosa podataka.