Kako se moglo i očekivati, tjedan rusko-američke diplomacije nije završio dobro. Dužnosnici su održali tri važna sastanka, u Ženevi, Bruxellesu i Beču, a kad je riječ o ruskim tzv. sigurnosnim zahtjevima u sva tri slučaja reakcija SAD-a i Zapada bila je jednoglasna - ni govora. I tako je Rusija i direktno čula točno ono što je mogla i predvidjeti kada je krajem prošle godine izašla u javnost sa svojim zahtjevima.
Jesu li sastanci u tri ključna diplomatska centra Europe imali ikakvog smisla? Jesu, ponajviše u onom smislu da dok traju razgovori ne traju oružani sukobi, ali više od toga baš i ne. Dobro, tu i tamo su dvije strane diplomatski zaključile kako se oko određenih pitanja "koordiniraju, recimo kad je riječ o pokušajima obnove nuklearnog sporazuma s Iranom i sl. Dakako, glavni fokus je na onome gdje se ne slažu, a to je prije svega ruska ideja da bi se NATO morao pravno i javno obvezati da se više neće dalje širiti prema istoku Europe. Po tom pitanju nije bilo dvosmislenih reakcija - NATO i njihovi šefovi iz Washingtonu su Rusiji jasno poručili kako takvo što ne dolazi u obzir te kako Rusija ne može NATO-u zabraniti da se širi, odnosno pojedinim državama da se priključuju ako to žele.
Jasno, iako se na ruski zahtjev krenulo agresivno u isto vrijeme činjenica je da nitko iz NATO-a i Washingtona ne poziva preglasno na priključenje Ukrajine, bilo sad ili u dogledno vrijeme. Zapravo o mogućnosti ukrajinskog članstva u NATO-u otvoreno pričaju samo vladajući dužnosnici iz Kijeva. Čak i druge NATO zemlje u regiji koje naročito često ističu tzv. "rusku prijetnju" ne spominju da bi "rješenje" trebalo biti NATO članstvo za Ukrajinu.
Može se reći da po pitanju Ukrajine u ovom trenutku svima odgovara ovakav status quo. Problem oko toga je pak u neodrživosti takvog postojećeg stanja. Neke stvari moraju se dogoditi. Mora se primjerice riješiti pitanje plinovoda Sjeverni tok 2. Hoće li Nijemci odustati od svega ili će isti ipak biti pokrenut s određenim počekom (Amerikanci već javno ističu kako sve čine da do pokretanja ne dođe)? Ako pak bude pokrenut to će se interpretirati kao strateški udarac Ukrajini preko koje sad stiže znatan dio ruskog plina za Europu.
Ali u praktičnom smislu dodatna direktna plinska linija između Rusije i Njemačke iznimno je važna u kontekstu europske energetske sigurnosti zbog same činjenice da toliko europske plinske potrebe ide preko nestabilnih zemalja poput Ukrajine i Bjelorusije. Naravno, stvari se najčešće ne gledaju na takav način jer bi u tom slučaju ova situacija već bila riješena (a Sjeverni tok 2 pokrenut), stvari se interpretiraju primarno politički i geopolitički.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
