Još na početku aktualne pandemijske krize mnogi su zaključili kako će se ista, nakon što njen zdravstveni aspekt padne u drugi plan, pretvoriti u opasnu i razornu ekonomsku krizu koja će poharati svijet. Ista će također biti pogubna, smrtonosna za običan narod, za radničku klasu, ali vladajući ne moraju brinuti. Kako se također moglo očekivati, pandemija je dovela do ekstremnog bogaćenja najbogatijih koji su i više nego udvostručili svoje nagomilane milijarde.
Velika egzistencijalna kriza sad će poharati svijet, a dolazi sa znatnim poskupljenjem cijene energenata. Je li i za to kriva pandemija? Ne nužno. Kao i u svim slučajevima - od inflacije, nestašica, prekida u logističkoj opskrbi - pandemija je jedan od uzroka, ali ne i jedini. Uzmimo primjerice inflaciju koja trenutačno galopira u SAD-u (te će se snažno negativno odraziti na život u Europi, kao i sve druge američke krize) - temeljni uzrok je neobuzdano tiskanje američkih dolara što veće desetljećima "nije problem" (naravno da jest), odnosno otkako američki dolar, rezervna globalna valuta, više nije vezan uz ništa (ranije je bio vezan uz fizičko zlato) osim uz povjerenje da će SAD ostati vodeća sila svijeta.
Pandemija i problemi vezani uz nju (primjerice trenutačna masovna nestašica radnika u skoro pa svim sektorima zbog bolesti i/ili izolacije pošto se omikron soj tako rapidno širi) samo su katalizatori za prethodne nagomilane probleme koji bi se prije ili kasnije globalno negativno manifestirali, no sada će udarac biti veći jer vremena za prilagodbu neće biti.
Nadalje, ovih dana možemo čitati o tome kako nam predstoji veliko poskupljenje raznih usluga i proizvoda - od frizerskih salona, automehaničara do mesa i drva za grijanje. Određena znatna poskupljenja već su evidentna, ali ovo nagovještavanje "velikih poskupljenja" sada služi i kao svojevrsno samoispunjavajuće proročanstvo. Valja razumijeti kako razmišljaju trgovci - priča o poskupljenjima za mnoge od njih je i više nego dovoljan argument za poskupljenja. Jedno je to kad se poskupljenja odnose na robu koja stiže teretnim brodovima iz Azije gdje je cijena transfera otišla u nebo, no ovdje ćemo svjedočiti i pohlepi prodavača koji će pokušati dići cijene i tamo gdje ne bi trebali (ali sad osjećaju da mogu).
Ali koja je svrha podizanja cijena ako kupci to više ne mogu plaćati? Prodavači će poći od pretpostavke da ipak mogu. Naime, jedna od često isticanih priča kroz ove pandemijske godine je ta da su mnogi ljudi uštedjeli znatan novac jer nisu mogli trošiti na putovanja i sličan luksuz. To je točno, ali vjerojatno u puno manjem postotku nego se pretpostavlja. Ipak, "kruži priča" da su ljudi "puni novca" i to će također pridonijeti osjećaju da se cijene mogu podizati - i baš to bi mogla biti katastrofalno okrutna kriva računica jer se zanemaruje sve one koji već sada jedva spajaju kraj s krajem.
Hoće li države spasiti vlastiti narod nekakvim zamrzivanjem rasta cijena osnovnih namirnica i sličnim potezima? Možda tek kad osjete da su na dan do ustanka i revolucije, u protivnom teško. Naime, u ovom trenutku upravo gledamo kako Europa sama sebi veže uteg oko noge i baca se u dubinu. Kvaliteta života usko je vezana uz jednu od osnovnih potrepština - energiju, a Europa svoju energetsku sigurnost odbacuje za neke ciljeve i interese koji čak ni nisu njezini.
Imamo situaciju gdje će Europa morati kupovati iznimno skupi američki LNG plin koji se dostavlja preko Atlantika - samo kako bi se proveo plan guranja Rusije u izolaciju. Europa time ostvaruje čak dvije američke želje - udaljava Rusiju i puni američke kofere novcem kupujući njihov LNG plin. Dva američka interesa se ispunjavaju, ali niti jedan europski.
Da Rusija ognjem i mačem napada zemlje oko sebe masovno ubijajući civile na putu onda bi se ovakva politika već i mogla razumijeti. U tom slučaju bi imalo smisla prihvatiti i žrtvu kako bi se onemogućilo hegemonu da pustoši i ubija. Ali to se ne događa.
Nadalje, uznemirujući potezi gdje Europa svjesno radi protiv vlastitih interesa u slučaju odnosa s Rusijom nisu jedini koji dovode do eskalacije ove krize. Djelomični problem je i vrlo loše organizirana tranzicija prema obnovljivim izvorima energije i općenito plan borbe protiv klimatskih promjena. Taj problem koji prijeti cijelom svijetu je itekako stvaran, ali metode borbe su često potpuno promašene i stvorene su prije svega kako bi išle na ruku tzv. "zelenoj ekonomiji".
Ono što primarno uništava ovaj planet je nakaradni konzumerizam koji inzistira na tome da se i banalni proizvodi, koji se mogu proizvoditi na svega par kilometara od potencijalnog kupca istom prebacuju s druge strane svijeta - sve s ciljem dodatne zarade (i ogromne eksplotacije radne snage, ali i same Zemlje u procesu).
Zelena ekonomija mogla bi pomoći u borbi s klimatskim promjenama, ali pritom će prvo gledati svoje interese, ne ljudi i ne planeta. U tom procesu žrtvovati će ljude koji bi morali nekako preživjeti brutalnu tranziciju koja se već osjeća.
Neke zemlje upozoravaju na to, primjerice Poljska koja je počela svojim građanima slati poruku uz naglo rastuće iznose njihovih računa za struju - navodi se kako je klimatska politika Europske unije odgovorna za više od polovice naraslog troška energije. Dakako, vlasti u Varšavi dosta oportuno koriste ovu situaciju pošto je Poljska iznimno ovisna o ugljenu. Ipak, situacija je takva da ljudi pate i gube esencijalne životne uvjete, a to se ne može opravdati klimatskom borbom koja je postavljena na način da uopće ne adresira razorne učinke kapitalističke ekonomije već globalno nastoji prodati viziju u kojoj kapitalizam i očuvanje planeta idu zajedno - što je velika podvala (temu je inače odlično analizirala kanadska autorica Naomi Klein u svojoj knjizi "Ovo mijenja sve: kapitalizam protiv klime").
U Hrvatskoj pak uz sve krize koje se naslanjaju jedna na drugu imamo još jednu specifičnu. Naime, od 1. siječnja 2023. u Hrvatskoj jedina valuta bit će euro, a već od rujna ove godine cijene za proizvode će biti u eurima i kunama. Sve zemlje koje su prešle na euro doživjele su poprilčno velik skok cijena proizvoda, uključujući i osnovne potrepštine kao što je hrana. Dakle, u tijeku je i određena orkestrirana psihološka adaptacija na novu, težu stvarnost, a ista dolazi u već ionako teškim vremenima.
Jedna stvar je jasna - živjeti ne bi smjelo biti tako teško i rješenje ne mogu bit samo migracije jer i ta "opcija" će se brzo potrošiti.
Situacija nije teška samo zbog virusa. Težini situacije više pridonose (namjerno) krive odluke. S druge strane naivno je bilo očekivati bilo što drugo. Koronavirus pandemija dodatno je razgolitila unutarnje kontradikcije i neodrživosti kapitalističkog sustava. Sama činjenica da u vrijeme globalne katastrofe najbogatijima toliko raste bogatstvo jasan je pokazatelj da je riječ o klasnom sustavu koji mari samo za vlastitu klasu dok izrabljivane pušta na milost i nemilost sve češćim krizama. Borba protiv sustava masovne eksploatacije sigurno će se povesti, ali je veliko pitanje tko će je voditi i s kakvim interesima. Točno je da su velike krize ujedno i velike prilike, ali isto toliko, ako ne i više, mogu biti i velike opasnosti - mogu biti odskočne daske za jako opasne politike kojima bi vojske očajnih mogle sa sve većom lakoćom davati šanse.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.