Bahmut kao dilema i prekretnica: Kako nastaviti rat kad se sruše mitovi?

Po svemu sudeći bitka za Bahmut je završena. Ruska strana tvrdi da su zauzeli cijeli grad. Ukrajinska strana pak tvrdi kako grad još uvijek nije posve izgubljen iako i sami danas već pomno biraju riječi kako bi nekim nedorečenostima ublažili nešto što je sad već vrlo očito.

Pad Bahmuta je nešto za što se Ukrajina nije mogla pripremiti, koliko god da se pripremala. U ovakvim trenucima na scenu obično izlaze stručnjaci za sanaciju štete, ne ratne, već one reputacijske, psihološke, ali nije lako. Kijev će morati dati argument ne samo za pad Bahmuta, jer to samo po sebi ne bi bilo čak ni tako teško, već za činjenicu da su ga toliko intenzivno branili čak i nakon što je postalo očito da je ovo takva bitka da će je Rusi prije ili kasnije dobiti svojom brojčanošću.

Kijev, osim ako ozbiljno ne računa na mogućnost Trećeg svjetskog rata, a nadajmo se da ne računa, zna da nema toliko trupa koliko je potrošio na pokušaj obrane i zadržavanja Bahmuta. Koji je plan? Dovođenje NATO vojnika na front uz izdavanje ekspresnih ukrajinskih državljanstva da bi isti mogli reći da su dobrovoljci? To, naravno, ne bi prošlo. Rusi već poručuju da će se i pojava F-16 u Ukrajini možda tretirati kao direktno uplitanje NATO-a u vojni sukob.

Od Bahmuta je napravljen ogroman mit, a u tome su sudjelovale sve strane. Ništa novo, izgleda kao da svaki rat mora imati jedan takav. Neke stvari se kod ljudi ne mijenjaju bez obzira kolike godine prolazile i koliko se rat modernizirao u drugim, striktno tehničkim as...