Analiza sve tanje linije između rata i mira: Što Putin zapravo želi? Imati napismeno ono što su Gorbačovu obećali prije 30 godina, ali koliko je realno to očekivati?

Kad je pao Berlinski zid, u Moskvi su znali da je samo pitanje vremena kada će doći i do ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke. Prihvaćajući to već kao neminovnost (a neki su očito već i slutili da je i SSSR pri kraju) najviše ih je brinula mogućnost da bi cijeli teritorij takve ujedinjene Njemačke mogao postati NATO teritorij. Zadnji sovjetski lider Mihail Gorbačov tvrdi kako je u pregovorima sa zapadnim liderima postigao dogovor, težak po Moskvu, ali u tim okolnostima realni kompromis - Njemačka se može ujediniti, samim time očigledno će i cijela postati NATO članica, ali to mora biti kraj NATO ekspanzije dalje prema istoku.

Gorbačov je u nekoliko navrata tvrdio kako mu je "obećano da se NATO neće širiti dalje niti centimetra". Dakako, tragično po Gorbačova i Rusiju to "obećanje" nije nigdje zapisano, nema ni svjedoka (a ako ih sa Zapada i ima, isti šute), nikakav konkretan sporazum nije potpisan... (opširnije o ovoj temi: Gdje to piše? Nigdje! - Priča o sporazumu koji je doveo do ujedinjenja Njemačke i detaljima koje je Gorbačov tragično zaboravio tražiti da se ubace).

Jasno, NATO se nastavio širiti iako je njegov rival, Varšavski pakt, prestao postojati 1991. Štoviše, već 1999. u svoj sastav su uzeli i tri bivše članice Varšavskog pakta - Poljsku, Češku i Mađarsku. Naravno, iz Moskve tad nisu dizali toliku buku iz nekoliko razloga. Kao prvo, ovo proširenje još nije došlo do granica Rusije. Kao drugo, 1999. je bila neko drugo vrijeme... Jako drugačije vrijeme. Postoje izvori koji tvrde kako je sam Vladimir Putin na početku svog prvog mandata 2000. imao čak želju da se i Rusija priključi NATO-u (!).

To može iz današnje perspektive dva desetljeća kasnije zvučati vrlo čudno, ali da je tada Putin javno zatražio proces priključenja Rusije NATO savezu mnogi ne bi bili pretjerano iznenađeni. Naime, Rusija je nakon raspada SSSR-a bila tretirana od strane Zapada kao vrlo konkretan "uspjeh" procesa tranzicije iz socijalističkog upravljanja prema tržišnom kapitalizmu i demokraciji.