Analiza: Kako rat u Ukrajini ide na ruku Turskoj?
Turska ima brojne zahtjeve od međunarodne zajednice, kao što se može i vidjeti zadnjih tjedana. Kada su Finska i Švedska objavile da žele postati NATO članice iz Turske su poručili kako to neće proći tvrdeći kako ove nordijske zemlje ne mogu postati dio NATO vojnog saveza zbog činjenice da "pomažu teroriste". Pritom su se iz Ankare referirali na kurdske skupine, uključujući PKK, ali i one u Siriji, primarno YPG.
Na stranu činjenica da nema niti jedne zapadne zemlje koja bi YPG prozvala teroristima, pošto se iste smatra suborcima u ratu protiv ISIL-a, a američka vojska direktno surađuje s YPG-om (koje se transformiralo u SDF - "Sirijske demokatske snage", no zapravo je to i dalje primarno YPG), Turska stoji pri svojem ultimatumu. Neće dozvoliti Stockholmu i Helsinkiju da postanu dio NATO-a sve dok se stvari ne počnu okretati Turskoj u korist.
Želi li Ankara eksplicitno da se Finska i Švedska odreknu pomaganja kurdskim snagama na način da ih, između ostalog, prestanu primati u svoje zemlje? Možda, zašto ne, usput, ali nisu to glavni turski ciljevi. Zato i aktualni pregovori koji se vode između predstavnika Turske, Finske i Švedske su pomalo smiješni jer nisu nordijske zemlje u ovom slučaju te koje moraju nešto "napraviti" da bi Turska promijenila svoje stajalište, ali za sada svi igraju tu igru za javnost.
Turska voli da se njeni zahtjevi ispunjavaju, bilo da su mali ili veliki. Jedan su prošlog tjedna uputili UN-u tražeći da se od sad njihova zemlja naziva izvornim nazivom "Türkiye" - valjda da se engleski naziv "Turkey" ne bi više brkao s puricom (koja se na engleskom također zove i piše "turkey"). Taj zahtjev im je odmah i odobren (iako je pitanje koliko će isti biti općenito usvojen - Češka je tako ranije tražila da se engleski naziv njene zemlje promijeni iz "Czech Republic" u "Czechia", ali se to baš nije naročito uvriježilo...).
Ali Erdogan ima i brojne druge zahtjeve osim ovog kojeg se lako da ispuniti. Podsjetimo, da bi se neka nova zemlja pustila u NATO savez potreban je jednoglasni konsenzus svih postojećih zemalja članica, odnosno njih 30.
U isto vrijeme dok najavljuje blokadu Finske i Švedske turski predsjednik Erdogan također najavljuje novu vojnu ofenzivu na susjednu Siriju tvrdeći kako tamo želi dodatno odbaciti kurdske snage s turske granice. Pritom ističe kako su ga i Rusija i SAD prevarili jer nisu sami, kako su rekli da hoće, riješili pitanje kurdskih snaga u blizini turske granice.
Zapravo ovo je idealan trenutak u kojem Turska može takvo što izvesti bez da joj Zapad previše zamjera - jer sad još i više nego inače trebaju tursku potporu! Drugim riječima, ovo nije trenutak kad će se Turskoj zamjerati što pokreće novi napad na Siriju, čak i kad su meta tog napada američki saveznici na terenu, kurdske snage iz SDF-a s kojima su se američke snage zajedno borile proti ISIL-a godinama.
Kako Turska koristi situaciju vidimo i po izjavama šefa NATO-a Stoltenberga koji je već mnogo puta rekao kako se nada i vjeruje da će se svi "sporovi" između Turske i dvije potencijalne nordijske NATO članice, Švedske i Finske, uskoro riješiti.
Kako će se riješiti? Kako Turska bude tražila. Dakle, ako Turska traži da se izbaci sve njima sumnjive Kurde iz Švedske i Finske, to će vjerojatno biti i učinjeno. Gdje su pak zaštite ljudskih prava i sve ono što se Kurdima obećavalo do sada? Jer nema zabune - Turska ne želi da se leđa okrenu samo kurdskim militantima, to bi bilo lako. Turska sad traži progon i kurdskih političara koji se na bilo koji način ne slažu s politikom Ankare. Drugim riječima, Erdogan bi mogao poniziti europske demokracije do te mjere da iste, nastojeći ostvariti svoje sigurnosne želje (ulazak u NATO), zaboravljaju svoja obećanja disidentima, aktivistima i sličnim skupinama - što je zapravo kod Turske slučaj već i godinama jer Europa stalno treba od Turske nekakvu pomoć (ranije je to bilo oko izbjeglica).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
