Analiza najveće ukrajinske interne krize: Sprema se potres u Kijevu - ako ode Zalužni vojsku će preuzeti radikalni kadar koji je voljan zemlju odvesti na dno
Od početka rata u Ukrajini Kijev je uspio zadržati poprilično snažan dojam kompaktnosti i sloge u obrani zemlje, iako je jasno da u svakom ratu prema površini kreću razmirice, oportunizam, profiterstvo i druge slične karakteristike koje svaka sukobljena strana nastoji maksimalno sakriti pošto u protivnom izgleda kao da se približava rasulu, a to pak može biti devastirajuće i za moral vojske. Ukratko, svaka zemlja želi ostaviti dojam nepogrešivosti i suradnje svog vrha. To je priča koja se zatim prodaje vojnicima i široj javnosti, a u slučaju Ukrajine i ostatku svijeta, naročito onom zapadnom koji je snabdijeva novcem i oružjem.
U toj borbi za održavanje iluzije Ukrajina se dugo vremena držala bolje od Rusije, ali takve percepcije su podložne promjenama kroz vrijeme. Na samom početku rata, ruskog predsjednika Vladimira Putina dosta vremena nije bilo "nit' čut nit' vidjet" naročito nakon neugodnog početka invazije kad je postalo jasno da Rusija neće moći olako slomiti Ukrajinu, zauzeti Kijev i svrgnuti njeno vodstvo. Tek kad se rat u neku ruku normalizirao, poprimio konture po kojima je i sad poznat (mukotrpne borbe na jugu i istoku Ukrajine), se Putin počeo češće pojavljivati u javnosti. Danas je pak u stanju obilaziti i gospodarske forume jer je rat postao dio svakodnevnice, kako ruske javnosti tako i ruske ekonomije.
Ali Rusija je imala nekoliko vrlo ozbiljnih kriza. Prva je bila popriličan bijeg njenih mladih muškaraca preko granica, gdje god bi stigli, u Europu, Gruziju, Kazahstan... Vjerojatno su stotine tisuća pobjegle u strahu da će biti mobilizirani za ukrajinski front. To nije bila samo neugodna scena po Kremlj već i konkretan udarac na rusku ekonomiju pošto su pobjegli većinom mladi visokoobrazovani muškarci, stručnjaci u svojim područjima. Možda ih se nešto u međuvremenu vratilo, podaci su dosta šturi o tome, no dio njih će sigurno još poprilično pričekati jer opasnost od nove masovne mobilizacije u Rusiji je stalno prisutna.
Puno veća kriza te iluzije integriteta po Rusiju došla je kad je pokojni vođa Wagnera, Jevgenij Prigožin, zaigrao na kartu opće pobune i namjere da će srušiti ruski vojni vrh. Ostat će predmet debate oko toga je li pritom imao na umu srušiti i samog Putina, možda uz odluku da o tome ne govori ništa dok ne dođe vrijeme, ili je stvarno mislio da je Putin manipuliran od strane svojih najviših vojnih dužnosnika (Šojgu, Gerasimov...) koji mu govore kako sve "ide po planu".
Nakon teške i krvave bitke za Bahmut, gdje su glavninu borbi odradili s ruske strane upravo Wagnerovci, Prigožin je ušao sa svojim snagama u novi grad, ovog puta ruski. U Rostovu na Donu digao je pobunu i najavio marš na Moskvu. Negdje na pola puta je odustao, možda uz intervenciju Lukašenka, možda zbog nečeg drugog što nikad nećemo ni saznati. Činjenica je da nije išao do kraja i tog dana postalo je jasno da je on od sad mrtvac koji hoda. Poginuo je u padu zrakoplova 23. kolovoza prošle godine. Malo tko, ako itko, vjeruje da je pad bio slučajan.
Sve ostalo nakon toga su samo indicije o neslaganju na vrhu, ali ništa ni približno takvoj krizi. S vremenom sjećanje na gnjevnog Prigožina polako tone u zaborav i Putin ponovno preuzima svoj neumoljivi položaj koji danas predstavlja već nekakvo izjednačavanje sa samom Rusijom. U isto vrijeme kriza s Prigožinom ga je i ojačala jer se pokazalo do koje mjere izazivač mora otići daleko da bi uopće došao u poziciju da može postati prijetnja. Jer Prigožin nije krenuo u pakleni plan preko noći. On je "kipio" doslovno mjesecima. Svi su ga gledali i pitali se - do kad će Putin ovo dopuštati? Zar neće otići predaleko ovo? Jer Prigožin je psovao svima sve po spisku, osim samom Putinu, ali napadati jednog ministra obrane Sergeja Šojgua, kojeg Putin smatra osobnim prijateljem, u neku ruku i jest napad na Putina.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
