Iako se Norveška po izbijanju Drugog svjetskog rata proglasila neutralnom, nacistička Njemačka pokrenut će invaziju na nju početkom travnja 1940. Već do 10. lipnja 1940. Njemačka će okupirati cijelu Norvešku i kontrolirati je sve do kraja rata, odnosno do svibnja 1945. Kao i u nekim drugim zemljama Njemačka će i ovdje instalirati marionetski režim. Na čelu istog nalazio se Vidkun Quisling - po njemu će i nastati termin "kvislinški režim", a "kvisling" je danas riječ koja je postala sinonim za izdajnika i kolaboracionista. Za sve to biti će osuđen nakon rata i pogubljen 1945.
No, današnja priča o dalekoj Norveškoj je jedna znatno nam bliža. Naime, za vrijeme okupacije Norveške nacisti su tamo dovodili razne ratne zarobljenike kako bi im gradili infrastrukturu u pripremi za obranu od potencijalnog savezničkog iskrcavanja u Norveškoj. Između ostalog dovedeno je i oko 5,000 ratnih i političkih zarobljenika s prostora bivše Jugoslavije (u suradnji s marionetskom NDH, dakako). Bilo je tu raznih nacionalnosti, no znatan broj bili su Srbi, i to većinom ne zarobljeni Partizani već civili koje je fašistička NDH slala po etničkoj osnovi. U hladnoj Norveškoj završilo je i dosta muslimana iz Bosne, ali i osoba svih nacionalnosti s prostora nekadašnje Jugoslavije.
Njih oko 5,000 raspoređeno je u logore po Norveškoj te su korišteni za izgradnju fortifikacija, ali i ključnih prometnica - uključujući i tzv. "Krvavu cestu" (dio današnje norveške autoceste E6). Jezivi naziv "Krvava cesta" nije bez razloga. Zarobljenike iz Jugoslavije tretiralo se na strašan način. Izgladnjivani su i ubijani na naročito okrutne načine. Vjeruje se da je u kampovima i na izgradnji ubijeno ukupno 2,368 Jugoslavena (žrtvama masakra 1949. u Norveškoj je podignut spomenik, no na njemu se navodi kako je ubijeno "više od 500" osoba).
Posebno strašan podatak je činjenica da se o ovim masakrima u Norveškoj čak ni dan danas ne govori dovoljno, a mnogi - pa čak i s ovih prostora - nisu ni čuli za pokolj jugoslavenskih zarobljenika u Norveškoj. Kontroverzna je i činjenica da se u samoj Norveškoj rijetko govori o stradanju ovih ljudi, a razlog bi mogao biti taj da su u masakru sudjelovali i brojni norveški stražari angažirani od strane nacističke Njemačke i spomenutog "kvislinškog režima".
Poznati norveški povjesničar Knut Flovik Thoresen rekao je 2013. u razgovoru za najveći norveški dnevni list Dagbladet: "Norveški stražari u kampovima na sjeveru zemlje činili su tako strašne zločine protiv jugoslavenskih zarobljenika, to je bilo toliko okrutno da sumnjam da sam igdje čitao o takvim brutalnostima".
Nakon dosta godina 2009. na cijelu priču osvrnuo se norveški list Aftenposten koji piše: "Mi svoje učenike šaljemo s organiziranim autobusima u Njemačku i Poljsku, da tamo vide mjesta gdje su se dog...
No, današnja priča o dalekoj Norveškoj je jedna znatno nam bliža. Naime, za vrijeme okupacije Norveške nacisti su tamo dovodili razne ratne zarobljenike kako bi im gradili infrastrukturu u pripremi za obranu od potencijalnog savezničkog iskrcavanja u Norveškoj. Između ostalog dovedeno je i oko 5,000 ratnih i političkih zarobljenika s prostora bivše Jugoslavije (u suradnji s marionetskom NDH, dakako). Bilo je tu raznih nacionalnosti, no znatan broj bili su Srbi, i to većinom ne zarobljeni Partizani već civili koje je fašistička NDH slala po etničkoj osnovi. U hladnoj Norveškoj završilo je i dosta muslimana iz Bosne, ali i osoba svih nacionalnosti s prostora nekadašnje Jugoslavije.
Njih oko 5,000 raspoređeno je u logore po Norveškoj te su korišteni za izgradnju fortifikacija, ali i ključnih prometnica - uključujući i tzv. "Krvavu cestu" (dio današnje norveške autoceste E6). Jezivi naziv "Krvava cesta" nije bez razloga. Zarobljenike iz Jugoslavije tretiralo se na strašan način. Izgladnjivani su i ubijani na naročito okrutne načine. Vjeruje se da je u kampovima i na izgradnji ubijeno ukupno 2,368 Jugoslavena (žrtvama masakra 1949. u Norveškoj je podignut spomenik, no na njemu se navodi kako je ubijeno "više od 500" osoba).
Posebno strašan podatak je činjenica da se o ovim masakrima u Norveškoj čak ni dan danas ne govori dovoljno, a mnogi - pa čak i s ovih prostora - nisu ni čuli za pokolj jugoslavenskih zarobljenika u Norveškoj. Kontroverzna je i činjenica da se u samoj Norveškoj rijetko govori o stradanju ovih ljudi, a razlog bi mogao biti taj da su u masakru sudjelovali i brojni norveški stražari angažirani od strane nacističke Njemačke i spomenutog "kvislinškog režima".
Poznati norveški povjesničar Knut Flovik Thoresen rekao je 2013. u razgovoru za najveći norveški dnevni list Dagbladet: "Norveški stražari u kampovima na sjeveru zemlje činili su tako strašne zločine protiv jugoslavenskih zarobljenika, to je bilo toliko okrutno da sumnjam da sam igdje čitao o takvim brutalnostima".
Nakon dosta godina 2009. na cijelu priču osvrnuo se norveški list Aftenposten koji piše: "Mi svoje učenike šaljemo s organiziranim autobusima u Njemačku i Poljsku, da tamo vide mjesta gdje su se dog...
