Na jednom groblju u Deir al-Balahu grobovi neidentificiranih žrtava imaju brojeve umjesto imena. Ondje se pokapaju posmrtni ostaci pronađeni pod ruševinama i na privremenim grobištima, a svaki se ukop dokumentira u nadi da će obitelj jednoga dana moći pronaći svojeg člana. Prema riječima Ziade Obeida, voditelja gradskog odjela za groblja, do lipnja 2026. ondje je već bilo pokopano više od 650 tijela.
Problem je što vrijeme postupno briše tragove potrebne za identifikaciju. Odjeća i osobni predmeti mogu se odvojiti od ostataka, prepoznatljiva tjelesna obilježja nestaju, a pomicanje ruševina može uništiti podatak o točnom mjestu pronalaska. Stručnjaci inače uspoređuju otiske prstiju, zubne kartone, stare ozljede i DNK. Međunarodni odbor Crvenog križa upozorio je da bolnice u Gazi nemaju opremu potrebnu za DNK analize, dok izraelska ograničenja dodatno otežavaju dopremu specijaliziranih sredstava. Zato čak i običan zapis o mjestu nalaza može postati presudan za utvrđivanje identiteta .
Posljedice sežu i dalje od pogreba. Wael Radwan iz Džabalije ispričao je da je nakon izraelskog napada izgubio oca i brata, a poslije nije uspio pronaći njihove posmrtne ostatke. Bez službene potvrde o smrti njegova brata, bratova djeca nisu mogla ostvariti pomoć namijenjenu siročadi . U takvim okolnostima obitelj ne ostaje samo bez mogućnosti dostojnog oproštaja. Ostaje i bez dokumenta kojim bi dokazala vlastiti gubitak.
Izvor priloga 
Rasprava