Roger Waters u UN-u, govor koji se pokušalo osporiti i sakriti: Kako je s predumišljajem srušen Minsk 2 i kasnije potkopan Istanbul samo da bi rat u Ukrajini trajao što duže

Slavni Roger Waters, jedan od utemeljitelja Pink Floyda, održao je ovog tjedna (putem video-linka) govor pred UN Vijećem sigurnosti, povodom desete obljetnice propalog sporazuma iz Minska. Podsjetimo, mnogi smatraju kako je upravo propašću ovog sporazuma, koji je trebao osigurati autonomiju za narod Donbasa, došlo do znatno veće opasnosti za izbijanjem rata - što se u konačnici i dogodilo. Pojedini zapadni dužnosnici kasnije su otvoreno priznali da nikad nisu ni imali namjeru držati se sporazuma već iskoristiti isti za ubrzano naoružavanje Ukrajine i pripremu za rat.

Roger Waters, glazbenik i istaknuti aktivist, borac za mir, jedan od rijetkih (možda i jedini) iz redova "slavnih" koji se snažno založio za palestinski narod, ali i protiv svih oblika ratne agresije, uvijek je stvari nazivao pravim imenom unatoč činjenici da su se zbog toga na njega svom žestinom okomili mediji. Ovaj govor - i medijska reakcija (već ga se prozvalo da "ponavlja rusku propagandu") - nipošto nisu iznimka. Također je očito do koje mjere se njegov nastup u UNVS-u pokušalo marginalizirazti - u prilog tome ide činjenica da transkript izvornog govora na engleskom jeziku gotovo nigdje nije ni dostupan.

Njegov govor od 17. veljače 2025. ovdje prenosimo u cijelosti:

Roger Waters povodom 10 godina od potpisivanja sporazuma u Minsku - govor u UN Vijeću sigurnosti, 17. veljače 2025.

"Kako je prethodni govornik već rekao, ovdje smo danas jer obilježavamo 10. godišnjicu potpisivanja Sporazuma iz Minska 2. Zašto su ti sporazumi važni? Zato što je ukrajinsko društvo podijeljeno – neki su proruski, neki antiruski.

Osjećam da netko ovdje u prostoriji ima prigovor, da preispituje moje kvalifikacije. Pa, oprostite mi, ali osjećam nešto poput: "Što on zna? To je samo neki stari glazbenik." Možda jesam samo glazbenik, ali ovdje sam da govorim o ratu, miru i ljubavi, i moje kvalifikacije su čvrsto na mjestu. Znam ovo: stotine tisuća mrtvih ukrajinskih i ruskih vojnika te svi njihovi sinovi, kćeri, majke, očevi, ujaci, prijatelji – svi su oni danas ovdje s nama.

Mrtvi vojnici me proganjaju. Njihove obitelji me proganjaju. Osjećam njihovu bol, njihovu prisutnost u ovoj prostoriji. I to me ne pušta. Moj otac je poginuo 18. veljače 1944. godine, braneći mostobran kod Anzija u Italiji od nacista. Tog dana imao sam samo pet mjeseci. Sutra je 18. veljače. Sutra ću ovu bol u srcu nositi već 81 godinu.

Povratak na Minsk 2 i Maidan

Dakle, Minsk 2. Podjela između proruskih i antiruskih u ukrajinskom društvu. Vratimo se malo unatrag – na Maidan. U studenom 2013. počeli su prosvjedi u Kijevu protiv proruske vlade predsjednika Janukoviča. Ti su prosvjedi kulminirali od 18. do 20. veljače 2014., kada je žestoki sukob između aktivista Majdana, policije i neidentificiranih drugih rezultirao smrću gotovo 100 civila i 13 policajaca.

Baš kao i većina vas, i ja sam sve to gledao na televiziji. Ali što je to bilo? Samo glasna i smrtonosna politička borba između frakcija unutar Ukrajine? Ili nešto složenije? Je li bilo vanjskog uplitanja? Na primjer, vidio sam senatora Johna McCaina kako drži govor na Majdanu. Svi smo čuli i slavni telefonski poziv između Victorije Nuland i Geoffa Pyatta, u kojem hladnokrvno dogovaraju novog ukrajinskog predsjednika. I, tko bi mogao zaboraviti čuvenu frazu Victorije Nuland: "Jeb*š EU."

I što se dogodilo nakon toga? Kaos. Mrtva tijela posvuda. Tko je započeo sukob? Tko je ispalio prvi metak? To je jedan od problema s "promjenom režima", zar ne? Uvijek ostavlja mrtve ljude za sobom – a svaki od njih bio je nečiji voljeni.

Nakon svega toga, izgledalo je da su pregovori koji su doveli do sporazuma Minsk 2, godinu dana kasnije, bili nužan i razuman pokušaj rješavanja smrtonosnog problema u duboko podijeljenom društvu. Minsk 2 mi miriše na zdrav razum.

Ali postoji još jedan miris u cijeloj priči. Neki kažu da je nova vlada u Kijevu nakon puča 2014. bila pod jakim utjecajem desničarskih frakcija, poput Desnog sektora i sljedbenika Stepana Bandere. Ako ne znate tko je bio Stepan Bandera, ne biste trebali biti ovdje. Trebali biste sjediti kod kuće i gledati The Bill Maher Show ili reprize Kardashiana.

Krim i nastavak rata

Odmah nakon prevrata 2014., Krim se odcijepio od Ukrajine i priključio Rusiji. Odcijepio se? Ili je anektiran? Izaberite sami. Možemo uvijek pitati ljude na terenu. Pogledajmo: na referendumu tada, 95% stanovnika Krima glasalo je za odcjepljenje. Zvuči prilično jasno, zar ne?

Godine su prolazile, a 2019. izabran je novi predsjednik, popularni glumac Volodimir Zelenski. Pobijedio je s ogromnom većinom i kampanju temeljio na oživljavanju i provedbi Minska 2. Pobijedio je silovito.

Je li proveo Minsk 2? Ne.

I što se onda dogodilo? Stvari su postale gore. Rusi su upozoravali da se situacija pogoršava. No u to je vrijeme trajala histerija "RussiaGate", i nitko nije htio slušati ništa što bi Rusi rekli. U Washingtonu, primjerice, nitko nije obratio pažnju na telegram ambasadora Williama Burnsa iz 2008. pod naslovom "Njet znači njet", u kojem je upozorio na opasnost NATO-a na ruskim granicama. No, kao i sva druga crvena upozorenja, i to je bilo ignorirano.

Početak rata i njegova svrha

24. veljače 2022., ruske trupe prešle su granicu Ukrajine. Ukrajinski i ruski vojnici počeli su umirati. Tog dana sledila mi se krv. Rat? Ozbiljno? Zašto to nije bilo spriječeno?

Je li se moglo spriječiti? Naravno da se moglo. To se zove diplomacija. To se zove razgovor među ljudima. Rat bi uvijek trebao biti posljednja opcija. No, naravno, to nikada nije slučaj, zar ne?

Ako malo razmislite, prihvatili smo rat kao način života. Citirat ću generala Smedleyja Butlera iz 1935.: "Rat je prevara. Oduvijek je bio. Možda je i najstarija, najprofitabilnija i zasigurno najokrutnija prevara, i jedina koja je međunarodna po svojoj prirodi."

Tko profitira od te prevare? Bogataši. Oligarsi.

Od Drugog svjetskog rata rat je postao naš stalni suputnik: Koreja, Vijetnam, Kosovo, Irak, Afganistan, Libija, Sirija, Palestina... Ups, oprostite, Palestina zapravo nije rat, zar ne? Nemojte me tjerati da počnem o tome...

Mogućnost mira i posljednji pokušaj

Izgledalo je da bi rat u Ukrajini mogao završiti prije nego što se stvarno zahuktao. Zelenski i Putin su razgovarali, i do kraja travnja 2022. dogovorili su primirje u Istanbulu. No tada se u Kijevu pojavio Boris Johnson s porukom:
"Zaboravi Istanbul i Minsk. Amerikancima ovaj rat savršeno odgovara – misle da će oslabiti Rusiju. Tako da je odlučeno da se rat nastavi dokle god bude potrebno. Mi ćemo ti slati oružje, a ti se samo bori dalje."

Nevjerojatno.

Kasnije te godine napisao sam pismo Zelenskom i Putinu. Podsjetio sam ih kako su Kennedy i Hruščov tijekom Kubanske krize razgovarali kao civilizirani ljudi. I svijet je preživio.

Zamislite da naši lideri danas razgovaraju kao civilizirani ljudi? Možda bismo tada imali nadu.

Vrijeme mi istječe, ali siguran sam da ste već čuli – dvojica svjetskih lidera već su se javila na taj poziv. Donald Trump i Vladimir Putin razgovarali su telefonom.

Dame i gospodo, možda je to, ili bi barem moglo biti, korak u pravom smjeru. Možda, samo možda, postoji tračak svjetla na kraju ovog mračnog tunela rata. Došao je tri godine i stotine tisuća izgubljenih života prekasno, ali ipak – možda je to početak nečeg drugačijeg.

Gospodine predsjedniče, dame i gospodo, hvala vam na pažnji".