Europska katastrofalna politika prema Siriji opravdava strahove: ubojica izraelskih turista u Bruxellesu bio je povratnik sa sirijskog fronta

Europa, naročito Francuska, ovih dana spremna je glasno isticati probleme, strahove i prijetnje sigurnosti oko vanjskih faktora, no rijetko se postavlja ključno pitanje - tko snosi odgovornost za te situacije?

Tako danas imamo u Francuskoj sve veći animozitet prema imigrantima koji stižu iz Sjeverne Afrike, što je ujedno pomoglo desničarskom Nacionalnom Frontu da ostvari najbolje izborne rezultate do sada, dok se malo tko pita - zašto svi ti ljudi dolaze u Europu? Ako uzmemo u obzir da dolaze masovno upravo iz pravca Libije odgovor se nudi sam od sebe - Francuska je bila jedan od glavnih aktera agresije na Libiju 2011. i današnja pojačana imigracija je direktan rezultat te agresivne, a moglo bi se reći i neo-kolonijalne, politike. Imajući u vidu kako se Libija baš ovih dana nalazi pred novim velikim eskalacijama sukoba, koji zapravo nisu ni prestali od početka rata 2011., imigracija će biti sve veća, a i pitanje "tko je kriv?" morati će se početi postavljati sve glasnije.

Nakon Libije na red dolazi Sirija - ključni faktor destabilizacije u ovom slučaju je SAD. Washington šalje najviše sredstava pobunjeničkim snagama u Siriju, no Francuska je još jednom glavni saveznik ove agresije. Štoviše, moglo bi se reći kako Francuska igra čak i negativniju ulogu od SAD-a. Kako? Američke agresije na Bliskom istoku, u direktnom ili indirektnom ratu, nisu nikakva novost, no upravo je Francuska danas ta koja SAD-u daje ključni "legitimitet", lažnu zavjesu zbog koje Washington i dalje uporno spominje kako je proces rušenja vlasti u Damasku nešto oko čega se slaže "međunarodna zajednica".

Drugim riječima, Pariz je postao uporište omogućavanja američkog militarizma. Sjetimo se napete situacije prošle godine oko navodne uporabe kemijskog oružja - američki predsjednik Barack Obama bio je spreman pokrenuti plan koji je "na čekanju" već godinama, vojni napad na Siriju. Pošto je i sam veliki ljubitelj termina "međunarodna zajednica", podrška Europe bila mu je ne samo dobrodošla, već i nužna (bez podrške Europe neće biti ni podrške u Kongresu, što se kasnije pokazalo točnim). Tada je uslijedio pravi šok - Britanija je SAD-u rekla "ne", glasajući u parlamentu protiv vojne intervencije u Siriji. Drugi centri poput Rima i Berlina nisu od početka pretjerano bili zainteresirani za destabilizaciju Sirije, no Pariz je ostao krajnje lojalan i u jednom trenutku je čak zagovarao i agresivnije taj napad od samog Washingtona, bilo je i spekulacija da će sami krenuti u isti.