Analiza: ekstremna ljevica u Turskoj

Kada su počeli neredi u Turskoj povodom rušenja Gezi parka u Istanbulu, medijsko pokriće cijelog tijeka događaja ostavlja dojam da se radi o novosti kako po pitanju mobilizacije stanovništva tako i nasilnom kršenju što građanskih, što ljudskih prava.

Jedina novost je, međutim, to što su ovog puta u prosvjedima sudjelovali srednji slojevi koje prije toga nije interesirala ni politika, ni stanje s istim tim pravima koja su izašli braniti. Oni su u medijima bili glavni protagonisti pozivajući se na pacifizam, na jedinstvo naroda i izdizanje iznad uskih okvira ideologije, klase... i privrženosti jednom ili drugom nogometnom klubu. Izvještaji su uglavnom bili puni analizama tko su prosvjednici, što žele, koja poznata osoba se angažira za njihovu stvar i tako dalje. Karakteristično je bilo predstavljanje pokreta kao dovitljivog, intelektualnog i posvećenog mirnom otporu, dok su za nasilje bili odgovorni Vlada i policija. Istina, pro-vladini mediji su se branili prvo šutnjom, a potom pripisivanjem odgovornosti za nerede 'marginalnim' grupama (što je sinonim za ektremne ljevičarske organizacije, pr.aut.).

Mediji, zatim i cijeli svijet, zaboravili su na Gezi, drveće, vodene topove i suzavce koji su koštali 6 života, 12 očiju i preko 90 dana u komi jednog mladog života.

20. rujna, sramežljivo se prenosi kratka vijest da je u Ankari izvršen napad raketnim bacačem na policijsku stanicu. Prenose se nagađanja tko bi mogao biti u pitanju, pokreće se potjera s 5000 policajaca i završava ubojstvom jednog osumnjičenog i ranjavanjem drugog. Senzacionalizam koji je pratio višetjedni Gezi prosvjed je izostao, kao i bilo kakvo dalje izvještavanje povodom ovog slučaja.