Trumpovo javno upozorenje Iraku da će SAD "prestati pomagati" ako Bagdad ponovno izabere Nourija al-Malikija je signal da Washington želi unaprijed zaključati okvir u kojem se formira nova iračka vlada. Poruka je složena iz tri razloga koji se preklapaju - reputacijskog, sigurnosnog i geopolitičkog, a Maliki u sva tri igra ulogu negativnog simbola. Dakako, ne moramo posebno ni spominjati do koje mjere je ovo zadiranje u iračku demokraciju i pokušaj utjecanja na rezultat izbora. Ironično bismo mogli dodati kako je oko 4500 američkih vojnika ubijeno u Iraku upravo pod kulisom "stvaranja demokracije" (!).
Dakle, Maliki i tri razloga zašto je Trump ljut. Prvi razlog je američko iskustvo s razdobljem 2006. do 2014. U Washingtonu je Maliki ostao zapamćen kao premijer pod čijim su se mandatom institucije pretvarale u stranački aparat, a sektaška (šijitska) logika ulazila u policiju, vojsku i pravosuđe. Ništa čudno zapravo, to je skoro pa nusproizvod američke okupacije jer vrlo sličnu shemu smo vidjeli i u Afganistanu. SAD je htio lojalan sustav, do neke mjere ga je i dobio, ali ne dugoročno.
U američkoj interpretaciji, Maliki je suzio politički prostor sunitima, pogoršao odnose s Kurdima i učinio državu "slabijom" u trenutku kad je trebala postati više uključena (ako znamo povijest Iraka, odnosno demografiju, ovo je ključ) i funkcionalnija. Kad je Islamska država 2014. pregazila Mosul i velike dijelove sjevera, dio američkog establišmenta je taj slom vezao uz način na koji je Maliki vodio sigurnosni sustav, kadrovski i politički. Zbog toga je 2014. u Washingtonu prevladalo uvjerenje da Irak može dobiti ozbiljnu američku pomoć protiv ISIL-a tek nakon Malikijevog odlaska (tako je i bilo).
Irak se trenutačno nalazi u fazi postizbornog zastoja i intenzivnih koalicijskih pregovora, nakon parlamentarnih izbora u studenom prošle godine koji nisu dali jasan pobjednički blok sposoban samostalno formirati vladu. Ključna borba vodi se unutar šiitskog političkog spektra, gdje Koordinacijski okvir, savez stranaka i frakcija bliskih Iranu, pokušava konsolidirati većinu i nametnuti svog kandidata za premijera. U tom kontekstu pojavljuje se Nouri al-Maliki, koji nije formalni izborni pobjednik, ali raspolaže snažnom mrežom unutar parlamenta, sigurnosnog aparata i stranačke infrastrukture, što ga čini realnim kandidatom u zakulisnim pregovorima. Odluka o premijeru, što je slučaj nerijetko i kod zapadnih demokracija, ne proizlazi iz izravne volje birača, nego iz političke aritmetike i dogovora između blokova, pri čemu se istodobno vodi paralelna bitka oko vanjskopolitičkog smjera zemlje, odnosno odnosa prema SAD-u i Iranu, što izbor Malikija pretvara iz unutarnjeg kadrovskog pitanja u širi geopolitički spor.
Drugi razlog je odnos Malikija prema američkoj vojnoj prisutnosti i prema cijelom post-2003 aranžmanu. Maliki je bio i partner i protivnik, ovisno o fazi. U jednom trenutku američkoj strani je odgovarao kao figura koja može stabilizirati Bagdad, u drugom je postao političar koji se oslanja na antiamerički sentiment unutar šiitskog spektra i koji je sklon zatvarati prostor američkom utjecaju kad god procijeni da mu to pomaže u kontekstu unutarnje politike. U aktualnoj Trumpovoj administraciji taj dio priče dobiva novu težinu jer se SAD sve otvorenije postavlja kao zaštitnik vlastite operativne slobode u Iraku, od sigurnosti baza i instruktora do obavještajne infrastrukture, a svaki premijer koji može igrati na kartu "smanjivanja Amerikanaca" postaje odmah problem.