Većina ljudi danas zna što se događa na industrijskim farmama. Snimke kaveza, klaonica, transporta u kamionima po vrućini i hladnoći više nisu skrivena istina. Pojave se na ekranima, kratko probude gađenje i tugu, i onda se život vrati na svoj ritam. U tom ritmu i dalje se kupuju salame, ćevapi, piletina na akciji...
Već sam uvod u ovakvu temu mogao bi odbiti neke čitatelje, ali ako probaju ostati brzo će vidjeti da ovo neće biti klasični osvrt koji ponavlja da postoji velika i rijetko vidljiva patnja u našem svijetu. To znamo i nema smisla da to ponovno bude poanta. Umjesto toga pokušajmo otvoriti veću raspravu i vidjeti postoje li neka konkretna rješenja.
U jednoj te istoj osobi žive i suosjećanje i apetit, i informiranost i potiskivanje. Ta dvostrukost ne pokazuje deficit karaktera, nego nešto dublje i neugodnije. Svatko tko je odrastao u kulturi gdje je meso normalan dio (skoro) svakog ručka nosi cijeli jedan sklop navika, mirisa, emocija, obiteljskih rituala. Meso je povezano s nedjeljom, ljetnim roštiljem, djetinjstvom. Kada se tim slikama pridruži znanje o industrijskoj okrutnosti, nastaje nelagoda koja je skoro pa egzistencijalna i brzo bježimo od nje. Štoviše, skeptični smo unaprijed prema svakom otvaranju te teme, oprezni da će nam netko "soliti pamet", uvjeravati nas da se moramo promijeniti, postati vegani ili nešto slično.
Zato se mnogi trude ne gledati previše u smjeru tog problema. Ne žele još jedan kruti identitet, još jednu liniju razdvajanja u društvu koje je već puno moralnih rovova. Istodobno, čak i potisnuto, osjećaju da sudjeluju u nečem što ne odobravaju. Taj unutarnji jaz postaje trajno stanje, tihi pritisak u pozadini svakodnevnih odluka.