Projekt Nightfall zasad postoji na papiru i u političkim izjavama, ali već sada je moguće ozbiljno tehnički secirati što se zapravo najavljuje i koliko je to ostvarivo u realnim uvjetima rata u Ukrajini. Prema službenim podacima[1] riječ je o taktičkoj balističkoj raketi koja bi nosila konvencionalnu bojevu glavu od oko 200 kilograma i pogađala ciljeve na udaljenost veću od 500 kilometara, pri čemu se cilja na proizvodnju najmanje deset projektila mjesečno uz maksimalnu cijenu od oko 800 tisuća funti po komadu. Usporedno se planira dodijeliti do tri razvojna ugovora, svaki vrijedan devet milijuna funti, pri čemu bi svaka ekipa u roku od 12 mjeseci trebala isporučiti tri prototipa za probna lansiranja. To je tek prva razina priče, službeno najavljena.
Ako se te brojke usporede s ranijim tehničkim zahtjevima koje je britansko ministarstvo obrane objavilo u fazi prikupljanja ponuda, vidi se da je početna ambicija bila još veća. U prvoj fazi spominjala se daljina leta veća od 600 kilometara i masa pojedinog "efektora" od oko 300 kilograma, uz ciljanu točnost pogotka unutar pet metara, te ciljanu cijenu tijela rakete oko pola milijuna funti bez troškova bojeve glave i lansera. Sad pak imamo skromniji, ali i dalje vrlo ambiciozan paket u usporedbi s američkim ATACMS sustavom na koji se Ukrajina sada oslanja, a koji u izvoznim inačicama doseže "samo" oko 300 kilometara.
Tehnički gledano, balistička raketa tog profila ulazi u zonu između američkog ATACMS‑a i ruskog Iskandera, a bliže je donjem rubu ruskog spektra po dometu i masi. Za 200 kilograma korisnog tereta na više od 500 kilometara uz supersoničnu balističku putanju u trajanju oko deset minuta, kako se navodi u zahtjevima, Nightfall mora imati solidno snažan raketni motor, vjerojatno jednodijelni s čvrstim gorivom promjera više od pola metra i visoke specifične impulsne vrijednosti. To znači da ukupna masa projektila ide u raspon od tone i više, što ga po veličini svrstava u ozbiljno sredstvo, a ne "jeftinu raketu" u smislu improviziranih projektila.
Ključni element u čitavoj priči nije toliko domet koliko deklarirana preciznost. Službeni dokumenti govore o zahtjevu da polovica lansiranja završi unutar deset metara od zadane koordinate, a raniji tehnički opis je spominjao i granicu od pet metara. To je razina preciznosti koju danas imaju vođene topničke granate ili moderne krstareće rakete, ali postići to balističkom raketom na 500 ili 600 kilometara, uz uvjet da mora raditi i u okruženju sa snažnim ometanjem satelitske navigacije, traži vrlo sofisticiran paket navođenja. To više nije obična kombinacija inercijalnog i GPS navođenja, nego vjerojatno i terminalni senzor ili napredne tehnike korekcije putanje koje značajno podižu cijenu i složenost.