Prirodna svjetla i njihove tajne u najdubljoj tami

Prirodni svijet daje nam brojne ljepote na uvid, zapravo sve što nas okružuje u prirodi ima svoju ljepotu, sastavni je dio neprekinutog plesa života, smrti i ponovnog rođenja. Možemo li uopće zaći u prirodu, čistu prirodu, da nam u vidokrugu nema ničeg osim prirode kakva je postojala naizgled oduvijek? Jer čim svoj vidni "kadar" oslobodimo svega što smo stvorili mi dobijemo osjećaj kao da gledamo u davnu prošlost, nadajmo se i u budućnost. Čim nakratko izbjegnemo promet, sve te zgrade, kuće, dalekovode, asfalt, i nađemo se u prostoru koji je isključivo prirodan ne možemo ne osjetiti da smo i sami dio njega. Kudikamo više nego kad smo okruženi "našim i našima", jer sve što smo izgradili možemo samo privremeno spašavati od konačne dekonstrukcije, uključujući i najveća arhitektonska zdanja i "čuda".

Žurimo izgraditi, organizirati, spasiti od urušavanja... I neminovno moramo osjećati jednu dozu anksioznosti. Sve oko nas je ili prolazno ili će, u pojmu širine vremena, uskoro biti. Ali priroda, iako se i ona mijenja, stoji pred nama kao pojam beskonačnosti i smirenja.