Zbogom, matematiko: tvoje zlatno doba za nas je strani um

Zamislite da ste matematičar i da ste, recimo, posljednjih 20 godina života posvetili jednom problemu. Ne zato što ćete se njime obogatiti niti zato što će vam donijeti slavu izvan uskog kruga ljudi koji uopće razumiju pitanje. Radite na njemu jer vjerujete da se iza neprobojnog zida nalazi ideja koju još nijedan čovjek nije vidio. Možda ćete upravo vi jednoga dana pronaći tu "rupu", provući se kroz nju i na nekoliko veličanstvenih trenutaka postati jedina osoba na Zemlji koja zna nešto što nitko drugi ne zna! Pravi matematičari obožavaju svoje zvanje, imajmo to na umu kroz cijeli ostatak teksta. Bitno je. To je posebna strast, ljubav, nešto što ljudi izvan ovog područja teško mogu shvatiti. Matematika je puno veća od "zbrajanja i oduzimanja", dakako. Postoje problemi, megaproblemi, neriješeni toliko dugo, iako su najveći umovi radili na njima, da se za neke smatralo kako ili nikada neće biti riješeni ili barem neće biti riješeni u ovom stoljeću.

Ali OK, to je vaša strast. Radite na tome godinama i nadate se, možda, jednoga dana... Moje ime bit će vezano uz rješenje. Onda se jednoga jutra probudite i doznate da je stroj riješio megaproblem. Nije mu trebalo dvadeset godina. Nisu mu trebale ni dvije godine, dva mjeseca ili dva tjedna. Trebalo mu je svega nekoliko sati. Još gore, "vaš problem" nije bio njegov veliki životni trijumf. Riješio ga je usput, i to ne samo jedan – riješio ga je zajedno sa stotinama drugih problema (!) kojima su drugi ljudi posvetili svoje karijere. Ono što je za vas bilo planina daleke spoznaje, stroju je bilo tek nekoliko redaka na popisu zadataka.