Ukrajina je već gotovo četiri godine rov zapadne sigurnosne politike, linija na kojoj se zaustavlja ruski napredak (i "ruska prijetnja") i čuva ugled NATO saveza. Tako se to formulira u Bruxellesu, Berlinu i (bar do nedavno) Washingtonu. U praksi se radi o zemlji koja gubi stotine tisuća ljudi, gubi teritorij, gubi generaciju mladića i mladih obitelji. Zapad šalje oružje, novac, obavještajnu podršku i političke govore, Ukrajina šalje mrtve i ranjene. U takvom rasporedu uloga nužno nastaje potreba za nekom vrstom obećane nagrade, nečim što će ukrajinskom društvu dati osjećaj smisla nakon ovakve žrtve.
Tu ulazi priča o Europskoj uniji kao konačnoj nagradi. Kada je postalo jasno da članstvo u NATO savezu znači preriskantan korak prema izravnom sukobu velikih sila, politička elita na Zapadu počela je gurati drugu priču. Ukrajina kao buduća članica Europske unije - brzo uklapanje u "europsku obitelj", ekonomski oporavak kroz fondove, slobodno kretanje ljudi i kapitala. U retorici je to gotovo sentimentalna slika povratka u "europsku civilizaciju". U privatnim razgovorima europskih političara ta priča nikada nije izgledala toliko romantično.