Ukrajina je već gotovo četiri godine rov zapadne sigurnosne politike, linija na kojoj se zaustavlja ruski napredak (i "ruska prijetnja") i čuva ugled NATO saveza. Tako se to formulira u Bruxellesu, Berlinu i (bar do nedavno) Washingtonu. U praksi se radi o zemlji koja gubi stotine tisuća ljudi, gubi teritorij, gubi generaciju mladića i mladih obitelji. Zapad šalje oružje, novac, obavještajnu podršku i političke govore, Ukrajina šalje mrtve i ranjene. U takvom rasporedu uloga nužno nastaje potreba za nekom vrstom obećane nagrade, nečim što će ukrajinskom društvu dati osjećaj smisla nakon ovakve žrtve.
Tu ulazi priča o Europskoj uniji kao konačnoj nagradi. Kada je postalo jasno da članstvo u NATO savezu znači preriskantan korak prema izravnom sukobu velikih sila, politička elita na Zapadu počela je gurati drugu priču. Ukrajina kao buduća članica Europske unije - brzo uklapanje u "europsku obitelj", ekonomski oporavak kroz fondove, slobodno kretanje ljudi i kapitala. U retorici je to gotovo sentimentalna slika povratka u "europsku civilizaciju". U privatnim razgovorima europskih političara ta priča nikada nije izgledala toliko romantično.
Nedavna izjava njemačkog kancelara Friedricha Merza da se ulazak Ukrajine u EU početkom 2027. uopće ne razmatra funkcionira kao trenutak rijetke iskrenosti. Kada lider najveće članice EU-a otvoreno kaže da je takav scenarij "jednostavno neizvediv" i da sve zemlje moraju proći kroz dugotrajni proces ispunjavanja Kopenhagenskih kriterija, tada se ruši iluzija o "ratnoj premiji". Nema posebnog puta za Ukrajinu, nema političke nagrade za razaranje i žrtvu, postoji samo birokratska staza koja traje godinama i desetljećima (ili u jednom od prijevoda - nikad).
Zapadne članice EU-a ne gledaju Ukrajinu kroz prizmu moralne obveze nego kroz tablice državnih proračuna. Ukrajina s današnjom razinom siromaštva, razorenom infrastrukturom i dubokom ovisnošću o vanjskoj pomoći, u trenutku ulaska automatski postaje najveći korisnik europskih fondova. To znači smanjenje kohezijskih i poljoprivrednih sredstava za već postojeće članice te novi val nezadovoljstva u društvima gdje euroskeptične stranke već rastu. Za Nizozemsku, Njemačku, Dansku ili Austriju takav scenarij izgleda kao političko samoubojstvo.