Donald Trump je nakon susreta s Volodimirom Zelenskim u Mar-a-Lagu izjavio da je sporazum za okončanje rata u Ukrajini "95% gotov". Zvuči kao da je mir praktički iza ugla, samo što taj preostali mali postotak u sebi skriva najteži dio priče, pristajanje Vladimira Putina i Rusije na bilo kakvu formulaciju dogovora. Tu za sada nema ozbiljnih signala pa se odmah otvara pitanje radi li se o stvarnom napretku ili tek o još jednoj u nizu preuveličanih tvrdnji američkog predsjednika.
Nakon mjeseci pregovora postoji okvirni američko-ukrajinski plan koji predviđa zaustavljanje borbi na postojećoj liniji dodira, demilitariziranu zonu pod međunarodnim nadzorom i paket sigurnosnih jamstava za Kijev. Trump pritom želi da glavni teret tih jamstava formalno padne na Europu, dok bi Washington dao politički kišobran i dio infrastrukture obrane. No, ni ta osovina Washington-Bruxelles nije usuglašena jer mnoge članice EU ne žele obveze koje podsjećaju na članak pet NATO saveza, a istodobno se od njih očekuje nova financijska i vojna žrtva. Ukratko, Europa bi najviše htjela da to "po starom dobrom običaju" sve odradi SAD i američka vojska dok bi oni bili "sa strane", ali do sad je mnogima u Europi jasno da to neće proći.
Zelenski je potvrdio da SAD nudi "sigurnosne garancije na 15 godina", uz međunarodni nadzor prekida vatre i mogućnost prisutnosti stranih trupa u Ukrajini.
Moskva ne komentira baš previše danas, ali takav aranžman vjerojatno vidi kao prikrivenu NATO ekspanziju, dok ni Washington ni europske prijestolnice nisu spremni obećati da će ratovati s Rusijom ako se sukob ponovno rasplamsa. Traži se formula koja će Kijevu dati osjećaj zaštite, Rusiji omogućiti da tvrdi kako je ostvarila ciljeve, a Zapadu dati priliku da kaže da je učinio sve za mir uz minimalan dodatni rizik. Drugim riječima, svi traže narativ koji se kod kuće može prodati kao uspjeh, a da se pritom preuzme što je moguće manje stvarnih obveza.