Ako se tenzije između Washingtona i Caracasa pretvore u otvoreni rat, sukob ne bi izgledao kao klasična invazija na slabu latinoameričku državu, nego kao pokušaj ulaska u tvrđavu koja je desetljećima naoružavana ruskom, kineskom i iranskom opremom – ali i izjedana sankcijama, korupcijom i ekonomskim kolapsom. Venezuela je rangirana oko 50. mjesta na ljestvici globalne vojne moći, uz vrlo skroman indeks moći, daleko iza SAD-a, ali ipak iznad većine susjeda.
Danas venezuelanske oružane snage imaju oko 110–125 tisuća aktivnih vojnika, nekoliko tisuća rezervista i stotine tisuća pripadnika milicije i paravojnih struktura. Na papiru to je "vojska naroda", u praksi duboko politiziran sustav – s enormnim brojem generala, gdje je lojalnost režimu često važnija od profesionalnosti. To je tipičan model za države koje se boje puča više nego stranog neprijatelja: vrh je čvrsto vezan za vlast, ali operativna efikasnost trpi.
Kopnena vojska oslanja se na prilično impresivan park oklopa za latinoameričke prilike: moderniji T-72B1 i BMP-3, stariji AMX-30, obnovljeni Scorpion-90, Dragoon oklopnjaci i čitav niz lakših VN-4 i sličnih vozila. Na razini jedne regionalne sile to je respektabilno, ali u usporedbi s američkim marincima i mehaniziranim brigadama – zanemarivo. Ključno je ipak gdje bi se ta tehnika koristila: ne na otvorenom polju protiv Abramsa, već u obrani gradova, raskrižja, uskih planinskih prolaza, kao pokretne vatrene točke u dobro poznatom terenu.