Čuli ste za Mercosur? Ako već niste, ovih dana hoćete. Sporazum EU-Mercosur predstavit će se kao "veliko dostignuće" nakon 25 godina pregovora oko kojeg bismo svi trebali biti sretni. Napokon dobre vijesti iz globalne ekonomije? Naročito za nas u Europi? Ako vam je prva reakcija bila skepticizam bili biste u pravu, s razlogom. Vrijeme je za široku demistifikaciju projekta.
Počnimo prvo s Mercosurom koji se u javnosti često predstavlja kao "latinoamerički pandan Europskoj uniji", gotovo romantično, kao korak prema političkoj i ekonomskoj integraciji juga kontinenta. No ako se pogleda kako je nastao početkom 1990-ih, u vrijeme trijumfa tzv. Washingtonskog konsenzusa, postaje jasno da je u temeljima riječ prije svega o tržišnom projektu - i to po mnoge vrlo nepovoljnom.
Mercosur (Puno ime: Mercado Común del Sur - u prijevodu: Južno zajedničko tržište) osnovan je 1991. potpisivanjem Ugovora iz Asunciona, s ciljem stvaranja zajedničkog tržišta južnoameričkih država kroz slobodniji protok robe, kapitala i usluga. Osnivačice su Brazil, Argentina, Paragvaj i Urugvaj, dok se Bolivija nalazi u procesu punopravnog pristupanja. Tijekom 1990-ih Mercosur se razvijao kao carinska unija u skladu s tada dominantnim neoliberalnim modelom, a već krajem desetljeća započeli su pregovori s Europskom unijom o sveobuhvatnom trgovinskom sporazumu. Pregovori su formalno otvoreni 1999., više su puta zamrzavani zbog političkih promjena, gospodarskih kriza i otpora unutar EU, da bi 2019. bio postignut načelni dogovor, a sredinom 2020-ih obnovljen je politički zamah prema ratifikaciji, čime se zaključuje gotovo 25 godina dug proces.
Valja pojasniti. Sporazum EU–Mercosur ne stvara novu političku ili ekonomsku uniju, nego uspostavlja međusobnu zonu slobodne trgovine između dva već postojeća bloka – Europska unija i Mercosur – kroz postupno ukidanje carina i drugih trgovinskih prepreka za većinu robe. Time se, pojasnimo to dodatno, ne uvodi slobodno kretanje ljudi, zajednička valuta ili zajednička socijalna politika, nego se isključivo liberalizira protok robe, kapitala i investicija, dok nacionalne granice ostaju čvrste za radnike, migracije i javne politike. Upravo ta asimetrija čini sporazum jednom od najvećih zona slobodne trgovine na svijetu po obujmu tržišta, ali bez stvarne integracije društava koja u njemu sudjeluju.