Rat koji je trebao trajati danima pretvara se u dugotrajnu zamku u kojoj svaki američki potez povećava cijenu i smanjuje izlaz.
Washington je ušao u sukob s pretpostavkom da će kombinacija zračnih udara, atentata na vrh sustava i psihološkog šoka u nekoliko dana slomiti političku volju Teherana. U pozadini je djelovala stara američka fantazija o Bliskom istoku, ideja da će se nakon odsijecanja vrha države masa pokrenuti, da će se aparat raspasti i da će američka sila otvoriti prostor za novu vlast sklonu suradnji sa Zapadom. Zanimljivo je da taj obrazac strateškog razmišljanja godinama preživljava svaki promašaj i uvijek se vraća s istom vjerom u brzinu, tehnologiju i efekt straha.
Iran je na taj udar odgovorio ulaskom u rat iscrpljivanja. Država je pretrpjela ozbiljne gubitke, ali je zadržala zapovjedni kontinuitet, sposobnost uzvraćanja i kapacitet da regionalnu krizu pretvori u globalni ekonomski problem. U tom trenutku promijenila se priroda cijelog sukoba. Ritam sada određuju iranski odgovor, tržišta energije i nervoza saveznika. Trump traži predah, kupuje vrijeme, šalje proturječne signale o pregovorima i istodobno gomila nove snage prema regiji.