Svijet u kojem živimo sve se manje može opisivati kao prostor jedne dominantne sile koja određuje pravila za sve ostale. Jasno se osjeća da završava razdoblje nakon Hladnog rata u kojem je Washington imao gotovo neosporan primat, uz ideološki okvir liberalne demokracije i globalizacije. Taj suton pretvorio se u dugu tranziciju ispunjenu ratovima, krizama i povratkom starog pitanja moći. Tranzicija danas sve jasnije dobiva oblik stvaranja tri velika središta utjecaja koja djeluju kao zasebni stupovi jedinstvenog, ali fragmentiranog globalnog sustava.
Jedan stup ostaje američki. Više ne u obliku samouvjerene sile koja intervenira gdje god želi (iako to Trump pokušava osporiti, mada "krađa" venezuelanskog predsjednika ipak nije na razini invazija na Irak ili Afganistan), nego kao centar financijskog sustava, digitalnih platformi, tehnološkog kapitala i vojnih saveza koji drže pod kontrolom zapadni svijet. Drugi stup je kineski, izgrađen na industrijskoj proizvodnji, opskrbnim lancima, infrastrukturnim projektima i ekonomskom prožimanju Azije, Afrike i dijela Latinske Amerike. Treći stup je ruski, čiji je temelj sigurnosna i energetska uloga od Europe do Bliskog istoka i Afrike, uz sve snažnije prisustvo u državama koje traže političku zaštitu i vojnu potporu izvan zapadnih struktura.