Totalni krah izraelske ljevice

Često se u izraelsko-palestinskom sukobu pokušavaju pronaći trezveni glasovi koji bi izbjegavali nasilje i počeli realno govoriti o uspostavljanju dvije države. Ta potraga nekako uvijek završava na izraelskoj ljevici koja se smatra daleko pogodnijim sugovornikom od vjersko-cionističke desnice. No, to je zapravo samozavaravanje jer je izraelska ljevica duboko ukorijenjena u nacionalizam i cionizam, što se može potvrditi i trenutnim nedostatkom bilo kakve oporbe prema vladajućoj desnici.

Pitanje o izraelskoj ljevici, njezinoj veličini, istini, a posebno političkom, društvenom i kulturnom identitetu, teško je i složeno i uključuje mnoga pitanja. Situacija u Izraelu je drugačija nego drugdje, gdje su obilježja ljevice određena njenim političkim i društvenim identitetom, koji spaja javne i privatne slobode, usklađuje se s interesima siromašnih klasa i bori se za svijet socijalne pravde i vrijednosti demokracije, modernosti i napretka. Slika ljevice u Izraelu uvijek je bila vrlo mutna i dvosmislena. Laburističku stranku, na primjer, smatraju lijevom strankom s obzirom na njezino usvajanje socijalističkih eksperimenata (kooperativna sela) u ranim danima Izraela (kibuc i moshav), osnivanje organizacije Histadrut za obranu interesa židovskih radnika i njezinu pripadnost međunarodnom socijalizmu. No, ova je stranka prije nekoliko desetljeća prešla prema ekonomskom liberalizmu i napustila svoj temeljni društveni identitet, na kojemu se formirala u pogledu židovskih doseljenika. S druge strane, ova stranka zauzima desničarski pogled na državni identitet kao židovsku (vjersku) državu na kulturnoj razini.