Dok većina europskih vlada bira tišinu ili oprez, Madrid zauzima stav. Odluka o bazama pretvara Španjolsku u europski centar otpora novom ratu.
Pedro Sánchez je u ovom sukobu otvorio frontu s Washingtonom svjesno i uz punu političku cijenu. Španjolska je odbila dati zeleno svjetlo za korištenje baza u Roti i Morónu za američke operacije protiv Irana, a vlada je tu odluku temeljila na španjolskom suverenitetu nad bazama, na bilateralnom obrambenom sporazumu i na tumačenju da takva operacija nema uporište u Povelji Ujedinjenih naroda. Sánchez je još 28. veljače, na dan izbijanja rata, osudio američko-izraelski napad kao "unilateralnu akciju koja širi nestabilnost", a zatim 4. ožujka je tu poziciju pretvorio u veliku političku poruku o deeskalaciji, međunarodnom pravu i opasnosti da Europa ponovno uđe u bliskoistočnu spiralu kakvu pamti iz doba Iraka. Već sama činjenica da je blokirao upotrebu baza daje njegovim riječima težinu koju prazna retorika nema. Drugim riječima, jedini je nešto konkretno učinio.
Pitanje principijelnosti zato traži kompleksniji odgovor. Sánchezev potez proizlazi iz stvarnog političkog uvjerenja, iz dugotrajnog oslanjanja na jezik multilateralizma i iz vrlo čitljivog domaćeg interesa. U posljednje dvije godine on je sustavno gradio profil europskog lidera koji međunarodno pravo pokušava primjenjivati na Ukrajinu, Gazu i sada Iran. U toj liniji postoji kontinuitet. Istodobno postoji i jasan račun. Sukob s Trumpom u Španjolskoj politički mobilizira lijevi centar, obnavlja sjećanje na masovni pokret protiv rata u Iraku i vraća Sánchezu teren na kojem se osjeća najsigurnije - teren moralnog sukoba s desnicom i s trumpizmom. Upravo zato je najtočnije reći da se ovdje preklapaju uvjerenje, državna doktrina i izborna inteligencija. Ta kombinacija ne umanjuje ozbiljnost stava. Ona objašnjava zašto je ovaj put odlučio ići do kraja.