Stvarna moć i uloga elitnih i tajnih društava (VII. dio): Družba Isusova

Od začetaka svog djelovanja, Družba Isusova je predstavljala određen odmak od Katoličke crkve i time postala predmetom mnogih kontroverzi u vjerskom, ali i političkom svijetu. Sam red je svoj pastoral vidio u obrazovanju, intelektualnom istraživanju i kulturnom uzdizanju. Isusovci su osnivali škole, sveučilišta i bogoslovije, te poticali ekumenski dijalog. A svima je poznato da je obrazovanje iznimno važan proces jer se u ranoj školskoj socijalizaciji daje određen nauk koji ostaje često ukorijenjen u novim generacijama kroz cijeli život. Mnoge nacionalne i političke elite svijeta vidjele su i dalje vide u isusovcima tajnovitu i vrlo moćnu organizaciju sa strogom unutarnjom disciplinom, neskrupuloznošću u biranju metoda djelovanja, potpunu predanost stvaranju univerzalnog carstva pod papinskom upravom.

Družbu Isusovu osnovao je baskijski plemić s Pirineja Ignacije Lojolski, nakon što se odlučio za duhovno usmjerenje tijekom oporavka od rana zadobivenih u Bitci kod Pamplone. Sastavio je Duhovne vježbe kako bi drugi mogli pratiti njegovu vokaciju i učenje Isusa Krista. Godine 1534. Ignacije i šest mladića, među kojima su bili Franjo Ksaverski i Petar Faber, okupili su se i zavjetovali se na siromaštvo, čestitost, te poslušnost, uključujući poseban zavjet poslušnosti papi u pitanjima usmjerenja misije i zadaća. Papa Pavao III. je 1540. izdao bulu kojim ozakonjuje Družbu Isusovu kao poseban red u Katoličkoj crkvi. Ignacije je bio plemić s vojnim zaleđem, što je vodilo formiranju reda sličnog vojnom odredu. Članovi Družbe morali su prihvatiti zapovijedi reda bilo gdje na svijetu, čak i kad su poslani živjeti u ekstremnim uvjetima. Isusovci su zbog tog zanosa i hijerarhije prozvani Božjim vojnicima, Božjim marincima, Družbom, Kristovom vojskom, a na čelu Družbe je general, što jasno govori o usmjerenosti formacije. Isusovci su sudjelovali u protureformatorskom pokretu i kasnije u implementaciji Drugog vatikanskog koncila.