Kad njemački kancelar Friedrich Merz kaže da je "Pax Americana" završila i upozorava na trajno američko povlačenje iz Europe, to zvuči kao povijesna prekretnica, no jednako je korisno čitati takve rečenice kao signal trenutnog raspoloženja, a ne kao konačnu presudu. Jer Merz govorio o potrebi da Europa postane manje ovisna o SAD-u, ali u isto vrijeme i o želji da transatlantske veze "ostanu snažne", uključujući i poruku da bi Trump bio dobrodošao u Njemačkoj iduće godine.
Sličnu dinamiku već smo vidjeli kod Emmanuela Macrona, koji je 2019. u intervjuu za The Economist NATO proglasio "klinički mrtvim", izazvavši šok kod nekih, pa je zatim tjednima objašnjavao da je htio, eto, "prodrmati" saveznike. I Macron i Merz u trenucima nervoze u Washingtonu ili kad se američka politika okrene prema unutra rado podižu ton o europskoj autonomiji, a čim se u američkoj politici pojavi očekivanje "povratka starog normalnog", isti krugovi u europskim prijestolnicama najčešće požure vratiti se u poznati ritam oslanjanja na američki kišobran. Upravo zato na te dnevne izjave ne treba obraćati previše pažnje, već na stvari koje su daleko bitnije. Jer "Pax Americana" nije samo fraza već cijeli povijesni poredak.