Seul ulaže stotine milijardi u SAD, ali odbija izbrisati Kinu iz svoje budućnosti. Upravo tu počinje cijena korejske samostalnosti.
Južna Koreja je Washingtonu ovih dana istodobno uzoran saveznik, investicijski spasitelj i potencijalni prijestupnik. Dok Donald Trump slavi najavu ulaganja vrijednih do 200 milijardi USD u američku energetiku, jedan od najutjecajnijih republikanaca traži pojačani nadzor nad odnosima Seula i Pekinga. Jednom rukom Washington uzima korejski kapital, a drugom provjerava je li vlasnik tog kapitala dovoljno poslušan.
Paradoks nije slučajan. Južna Koreja može ugostiti 28.500 američkih vojnika, financirati golem dio njihove infrastrukture, uložiti stotine milijardi dolara u američke tvornice i svejedno izazvati sumnju ako kaže da rat oko Tajvana možda nije njezin rat te da Kina "ne može biti izbrisana iz njezine gospodarske geografije". Bogatstvo kupuje pristup Bijeloj kući, tako je uvijek bilo, ali očito ne i pravo na potpuno samostalno usmjeravanje kompasa. Da Trumpova administracija ulazi u konflikt sa saveznicima nije ništa novo, ali ovo možda ipak jest - jer Koreja je posebna priča, ona koja Americi, ako je ne bude pomno pratila, može i neposredno zadati blokirajući udarac za njene globalističke ambicije, naročito u Aziji - a svima nam je jasno da je Azija ključ zadnjeg velikog geopolitičkog raspetljavanja.