Seciranje "sardina" i zašto promjene na razini Europe, kakve god da na kraju bile, ovog puta stižu iz Italije

Kada se govori o velikim odlukama na razini Europe svi gledaju prema Parizu i Berlinu, još uvijek. Naravno, tu su i drugi jaki centri, ali nije tajna da predstavljaju drugu razinu utjecaja. U isto vrijeme zanimljiviji su, zbog činjenice da upravo u njima nalazimo europski politički diverzitet, mogli bismo čak reći da je tu najveća koncentracija disidenata postojećoj europskoj politici. Trebaju li Europi disidenti? Itekako. Prošlo je već dosta godina (više od desetljeća) otkako se EU smatrala stabilnom i perspektivnom tvorevinom pred kojom su samo sunčani dani. Imajući to u vidu najveća zadaća disidenata bila bi da se Europu vrati "na pravi put", put stabilnosti, dugotrajnosti, smanjenje anksioznosti. Dakako, problem leži u tome što su ideje po pitanju kako to postići razasute preko cijelog političkog kompasa, a u zadnje vrijeme nekako najmanje na centru jer se smatra da je baš taj politički centar najveći krivac za sve loše u današnjoj Europi.

Oblici otpora postojećem stanju danas se sve snažnije javljaju u jednoj Budimpešti, Varšavi, Beču, Rimu... Dakako, pregršt otpora pronaći ćemo i u Parizu i Berlinu, ali nedavna događanja sugeriraju nam da će promjene prije doći sa "sekundarne periferije", nego dva glavna grada (isto tako događanja nam ukazuju da promjene neće doći iz "tercijarne periferije" kao što je recimo Atena). Zašto ne u Parizu i Berlinu? Zato jer promjene gotovo nikad ne kreću s glavnim gradom, tamo je sistem blokade jednostavno presnažan. Jedan pokret poput Žutih prsluka rušio bi s relativnom lakoćom vlasti u jednoj Bratislavi, Lisabonu, Amsterdamu, možda i Madridu, ali ne i u Parizu (i ne u Berlinu). Prije bi glavni centri Europe u kontekstu represije nad prosvjednicima postali novi Hong Kong (ili čak Teheran!) da se krenulo "žešće".