Rusija u osvit 20. stoljeća: Carizam, industrijalizacija, represija, štrajkovi, atentati, revolucije (II. dio)

U nedjelju 9. siječnja 1905. započela je revolucija kad je ispred Zimskog dvorca u St. Peterburgu vojska otvorila vatru na povorku mirnih demonstranata, predvođenih ocem Georgijem Gaponom. U pucnjavi su ubijeni nevini civili uključujući djecu i žene. Događaj je ušao u povijest kao Krvava nedjelja. Smjesta su diljem Ruskog Carstva zaredali štrajkovi i prosvjedni marševi. Sljedećih tjedana car gubi vlast u Gruziji i Poljskoj. Među tvorničkim radnicima u Rusiji car je postao omrznut, a njihove demonstracije isprva su odobrili industrijalci.

Prvi dio teksta iz ove serije čitajte ovdje: Rusija u osvit 20. stoljeća:
Carizam, industrijalizacija, represija, štrajkovi, atentati, revolucije (I. dio) Kad je tisak počeo kritizirati vlast, Nikolaj II. je pokrenuo istragu o razlozima nezadovoljstva naroda. Ugled monarhije dodatno su umanjivale vijesti s Dalekog istoka. U veljači 1905. ruske kopnene snage teško su poražene kod Mukdena; u svibnju je baltička flota uništena u bitci za otok Cušimu. Rusko Carstvo izgubilo je rusko-japanski rat. Rasplinuo se mit o nepobjedivosti režima, a zabranjene političke stranke izišle su iz ilegale. Dvije najveće među njima bile su Ruska socijaldemokratska radnička partija i Partija socijalista-revolucionara. Prvi su bili marksisti koji su htjeli da gradska radnička klasa predvodi borbu protiv monarhije; potonji agrarni socijalisti su se pouzdavali u revolucionarni potencijal seljaštva. Obje su stranke htjele svrgnuti dinastiju Romanov. I liberali su se organizirali pa su u listopadu 1905. osnovali Ustavno-demokratsku partiju. Svi su željeli srušiti autokraciju.