Jedna stolica za ruskim ministrom bila je dovoljna da Europi vrati stari strah: što ako Washington jednog dana odluči igrati bez nje?
Ruski ministar financija Anton Siluanov vratio se za stol G20 prvi put osobno od početka rata u Ukrajini. Nitko ga ondje nije slučajno previdio: SAD su mu kao domaćin otvorile vrata, europski ministri nisu skrivali nelagodu, a tradicionalna zajednička fotografija na kraju je snimljena bez njega — mala utjeha za Trumpove europske saveznike? Ali zatim je Siluanov dobio i bilateralni susret s američkim kolegom Scottom Bessentom. Sve je izgledalo kao tiha priprema nečega većeg — sve dok Amerikanac, prema izvoru upoznatom s razgovorom, nije prekinuo njegovo otvaranje tema od zajedničkog interesa i poručio da "ništa nije moguće dok rat ne završi".
Ta kratka scena sadrži nelogičnost važniju od službenih priopćenja. Naime, ako Washington ne namjerava Moskvi ponuditi gospodarsko olakšanje, zašto uopće zove njezina ministra? Ako nije spreman razgovarati ni o čemu osim o završetku rata, zašto organizira susret koji će predvidljivo razljutiti europske saveznike? Možda se odgovor ne nalazi između Bessenta i Siluanova. Možda ga treba tražiti baš među Europljanima koji su sve to promatrali. Jasno, priča bi uvijek mogla biti i nešto veća od prvih pretpostavki.