Dok se pažnja drži na frontama, ispod površine se slaže nova energetska karta svijeta u kojoj Europa sve više gubi autonomiju.
Rat u Ukrajini prelomio je europsku energetsku kartu brže nego što je itko u Bruxellesu htio priznati. Kontinent koji je svoju industrijsku stabilnost godinama gradio na dotoku jeftinijeg ruskog plina odjednom je ostao bez starog modela, a praznina se počela popunjavati preko oceana, tankerima, novim terminalima i novim ugovorima koji su Europu čvršće vezali uz (skuplji) američki LNG. Washington je u tom procesu dobio više od unosnog izvoznog posla. Dobio je dokaz da se geopolitički šok može pretvoriti u trajnu promjenu trgovačkih navika, industrijskih troškova i političke poslušnosti, a to su, iz perspektive Amerike, jako pozitivni (i unosni) ishodi.
Ukrajina je zato u energetskom smislu djelovala kao velika vježba u stvarnom vremenu. Pokazala je koliko se brzo može slomiti jedan sustav opskrbe, koliko skupo Europa plaća strateške odluke donesene pod pritiskom i koliko se lako sigurnosni diskurs spaja s poslovnim interesom. Kad jedan kontinent prihvati skuplji energent zato što procjenjuje da više nema "politički prihvatljiv" stari izbor, svaka velika sila, Amerika naročito, pažljivo bilježi lekciju. U Washingtonu je ta lekcija upisana vrlo jasno, jer je energija ponovno postala alat usmjeravanja saveznika i oblikovanja cijelog gospodarskog prostora. No, što ako je Ukrajina bila samo "pilot projekt" za nešto puno veće?