Francuska se brani od vlastitog naroda: Policijski satovi, vojska na ulicama i priprema diktature pod zastavom Republike
Policijski sat, vojska i jezik unutarnjeg neprijatelja još nisu diktatura. No zajedno otkrivaju kako se iznimka pretvara u pravilo.
Objavljeno
Je li Francuska dovoljno prestrašena da ide prema diktaturi? Ne moramo očekivati nekakav bombastičan proglas, to bi bio zadnji korak. Suvremene diktature dolaze pod skromnijim imenima: privremeni policijski sat, lokalizirana zabrana okupljanja, pomoć vojske policiji, "masivan kazneni odgovor" i mjere koje će trajati "samo dok se ne vrati red". Francuska se nakon 17. listopada postavila kao zemlja koja socijalnu pobunu sve otvorenije prevodi u jezik unutarnjeg neprijatelja.
Neki će reći da je sve to potrebno, da se ne može dozvoliti kaos. No, čak i oni bi trebali razmisliti što posljedice zapravo znače. Kad se vojska pridruži policiji, kaos može izostati, jednostavno se neće manifestirati, ali posljedice ne moraju otići. Sistem može zaključiti da želi imati stalnu liniju obrane od "neočekivanog" i pod tim pritiskom stvari se mijenjaju permanentno. Naravno, ne radi se tu o tenkovima pred Elizejskom palačom ni o formalnom ukidanju Republike. Radi se o postupnom stvaranju aparata izvanrednosti unutar same demokracije - svaka pojedinačna mjera može biti zakonita i tehnički privremena, ali zajedno stvaraju poredak u kojem izbori ostaju, dok prostor dopuštenog političkog otpora postaje sve uži. Takav sustav, "ni na nebu ni na zemlji", je možda po stanivništvo najgori. Zadržava sve probleme zbog kojih se pobuna dogodila, ali samu pobunu više ne dozvoljava. Kao takav može trajati dugo, iako ne vječno, a privid sigurnosti samo je odgoda za nešto puno veće što dolazi kasnije.