Kad se danas ponovno govori o tankerima, morskim tjesnacima i paničnim skokovima cijena, kolektivno sjećanje gotovo automatski odlazi u 1970-e. Razlog je jednostavan. To je bilo desetljeće u kojem je nafta prestala biti samo industrijsko gorivo i postala otvoreni instrument geopolitike, poluga pritiska koja je zahvatila sve, od cijene benzina i grijanja do izbora vlada i sudbine čitavih društvenih modela. Aktualni američko-izraelski rat protiv Irana, uz paralizu Hormuškog tjesnaca, vraća to pitanje u središte svjetske pozornice i otvara staru dilemu, koliko suvremeni sustav doista može izdržati prekid protoka energije?
Prvi veliki šok došao je u listopadu 1973. kada su arapski proizvođači nafte, ogorčeni američkom i zapadnom potporom Izraelu tijekom Jomkipurskog rata (rat u kojem je sudjelovala koalicija arapskih država predvođena Egiptom i Sirijom protiv Izraela od 6. do 25. listopada 1973. - poznat kao i Listopadski rat), posegnuli za embargom i koordiniranim smanjenjem proizvodnje. Udar je bio snažan i politički precizan. Zapadne ekonomije već su desetljećima gradile rast na pretpostavci jeftine i dostupne energije. Automobilska industrija, prigradski način života, petrokemija, masovni teretni promet i cijela arhitektura potrošačkog društva oslanjali su se na barel koji je trebao ostati stabilan. U nekoliko mjeseci cijena nafte eksplodirala je gotovo četiri puta i time razotkrila koliko je taj poredak bio krhak.