Amerika je još u Zaljevu, ali više ne izgleda kao sila koja određuje pravila.
Aktualan razgovor Pascala Lottaza s Douglasom Macgregorom zanimljiv je, kako bi se i očekivalo, ali prije svega zato što ne raspravlja samo o primirju između SAD-a i Irana, nego o nečemu dubljem: o mogućnosti da je američka hegemonija u zapadnoj Aziji ušla u fazu nepovratnog trošenja. Dvodnevni obrat u Washingtonu bio je gotovo teatralan. Donald Trump je najprije prijetio uništenjem iranske “civilizacije”, da bi zatim pozdravio dvotjedno primirje, najavio razgovore o sankcijama i prihvatio pregovore koji bi se trebali nastaviti u Islamabadu, uz (očekivano) duboko iransko nepovjerenje prema američkim namjerama. Sama ta nagla promjena tona već govori da ovdje nije riječ o sigurnom gospodaru situacije, nego o sili koja pokušava zaustaviti eskalaciju prije nego joj ona izmakne kontroli.
Macgregorova osnovna teza je ova: stratešku inicijativu nije imao Washington nego Teheran. Jer ako je američki cilj bio slomiti iransku državu, zaustaviti njezinu raketnu moć, ukloniti joj nuklearni faktor iz jednadžbe i istodobno obnoviti sigurnost pomorskih i energetskih tokova, onda je teško tvrditi da je taj cilj ostvaren. Primirje je od prvog dana opterećeno sporovima oko Libanona, Hormuza i obogaćivanja urana, što je samo drugi naziv za nedovršen rat.