Opasni mali koraci armenske dijaspore: mogu li se mijenjati granice na Kavkazu?

Svima je poznato da Rusija ima poseban odnos prema svom bliskom susjedstvu, osobito prema etničkim Rusima i ruskim govornicima u inozemstvu, grupama koje Moskva obično okuplja kao 'ruski svijet' (ruskij mir). Manje je poznato da svaka post-sovjetska država ima značajan broj sunarodnjaka koji žive u inozemstvu, a mnogi u vladama i društvima tih zemalja vjeruju da bi i oni trebali raditi na razvijanju posebnog odnosa s takvim skupinama. Neke od tih zemalja zapravo imaju iznimno aktivne programe u tom pogledu: Kazahstan, na primjer, konkurira mnogim politikama koje je Moskva usvojila za 'ruski svijet', donoseći važne zakone kojima je cilj privlačenje etničkih Kazahstana da dođu kući iz inozemstva.

Nije iznenađujuće, baš kao što je ruski pristup na ovom području stvorio probleme u odnosu Moskve sa svojim susjedima, usporedne politike i postupci post-sovjetskih ne-ruskih zemalja u mnogim su slučajevima također stvorili diplomatske poteškoće. Primjerice, politika Kazahstana potaknula je napetosti s Kinom. No, možda nijedna politika i praksa druge regionalne zemlje u pogledu njezine sunarodnjačke politike koja živi u inozemstvu nije puna ozbiljnijih problema od onih u Armeniji. Njezin nastavak rata s Azerbajdžanom oko Gorskog Karabaha i sedam drugih područja Azerbajdžana koje su okupirale armenske snage najočitiji je primjer. Međutim, potencijalno još eksplozivniji za budućnost je pristup Erevana prema dvjema drugim susjednim državama: Turskoj i Gruziji. Doista, istočna Turska je nekad imala značajnu armensku populaciju i još uvijek je dom mnogim Kurdima koji su se u prošlosti udružili s Armencima. A što se tiče Gruzije, njezina regija Džavaheti naseljena je značajnom armenskom manjinom, na mnogo načina više blisko integriranima s Erevanom nego s Tbilisijem.