U svojim nedavnim govorima Vladimir Putin se opet vraća jednoj starijoj ideji, a zvuči gotovo provokativno u današnjem ozračju - zajedničkoj zoni sigurnosti koja bi obuhvatila čitavu Euroaziju, od Atlantika do Pacifika. U ruskoj diplomatskoj frazeologiji to se pojavljuje u raznim varijantama, Europa od Lisabona do Vladivostoka, nedjeljiva sigurnost na kontinentu, nova arhitektura u kojoj Rusija i Europa više nisu na suprotnim stranama fronte... Istodobno, šef ruske diplomacije Lavrov hladno primjećuje da je u sadašnjoj fazi gotovo smiješno uopće govoriti o takvom prostoru, o zajedničkim vrijednostima i velikim dogovorima. U prijevodu, ideja postoji, ali politička stvarnost kakvu imamo je trenutno gura dosta daleko.
Danas je to, dakako, gotovo čista iluzija. Rat u Ukrajini, prekid energetskih veza, val sankcija i demonizacije Rusije u većem dijelu europskog političkog spektra stvaraju dojam da je svaka priča o euroazijskoj sigurnosnoj zoni unaprijed osuđena na propast. Sutra, čak i u slučaju prekida vatre ili zamrznutog sukoba, ista će ideja mnogima i dalje izgledati kao utopija, zanimljiv akademski koncept koji ne uzima ozbiljno sve što smo vidjeli proteklih godina. No svijet koji nas čeka prekosutra, u vremenskom horizontu nakon današnje generacije lidera, ipak je manje predvidljiv nego što sugerira dnevna propaganda. Tamo ne moraju biti samo crni scenariji rata, eskalacije i raspada, nego i kompromisi, nešto što je stabilnije od trajne konfrontacije (jer, realno, čak i prije eskalacije sukoba u Ukrajini 2014., već smo itekako bili u zoni konfrontacije).
Mirna Euroazija bila bi takav projekt. Ne nužno pravedan u smislu da bi izbrisao sve nejednakosti, ali potencijalno miran zato što bi mir postao ekonomski poželjan i za Moskvu i za ključne europske prijestolnice. Kao što je danas unutar Europske unije rat između država članica praktički nezamisliv, ne zato što su svi zadovoljni, nego zato što bi se cijela konstrukcija zajedničkog tržišta i kapitala srušila u jednom danu, tako i u širem euroazijskom okviru ekonomsko uvezivanje može pretvoriti mir u hladni interes, a ne u moralnu parolu. U tom smislu Putinova vizija (koja nije samo Putinova) je signal da Rusija i u ovakvim uvjetima gleda prema nečemu što bi jednom moglo postati pregovarački okvir.
Istodobno, gotovo sve što danas znamo o dominantnim elitama u Bruxellesu, Berlinu i Parizu govori nam da je takav okvir njima neprihvatljiv. Službena linija Europske unije i NATO saveza gradi se na percepciji Rusije kao trajne prijetnje kojoj se može ponuditi jedino poraz ili dugotrajno iscrpljivanje. Međutim ispod te razine, u drugim političkim strankama, u industrijskim krugovima, u dijelu javnosti koja plaća cijenu prekida veza s Rusijom, već danas postoje glasovi koji govore nešto suprotno. Oni ne brane Kremlj iz simpatije, nego podsjećaju da kontinentalna sigurnost bez Rusije ne postoji i da je sadašnji model u kojem Europa ovisi o američkoj strategiji slab i sklon opasnim krizama.