U svojim nedavnim govorima Vladimir Putin se opet vraća jednoj starijoj ideji, a zvuči gotovo provokativno u današnjem ozračju - zajedničkoj zoni sigurnosti koja bi obuhvatila čitavu Euroaziju, od Atlantika do Pacifika. U ruskoj diplomatskoj frazeologiji to se pojavljuje u raznim varijantama, Europa od Lisabona do Vladivostoka, nedjeljiva sigurnost na kontinentu, nova arhitektura u kojoj Rusija i Europa više nisu na suprotnim stranama fronte... Istodobno, šef ruske diplomacije Lavrov hladno primjećuje da je u sadašnjoj fazi gotovo smiješno uopće govoriti o takvom prostoru, o zajedničkim vrijednostima i velikim dogovorima. U prijevodu, ideja postoji, ali politička stvarnost kakvu imamo je trenutno gura dosta daleko.
Danas je to, dakako, gotovo čista iluzija. Rat u Ukrajini, prekid energetskih veza, val sankcija i demonizacije Rusije u većem dijelu europskog političkog spektra stvaraju dojam da je svaka priča o euroazijskoj sigurnosnoj zoni unaprijed osuđena na propast. Sutra, čak i u slučaju prekida vatre ili zamrznutog sukoba, ista će ideja mnogima i dalje izgledati kao utopija, zanimljiv akademski koncept koji ne uzima ozbiljno sve što smo vidjeli proteklih godina. No svijet koji nas čeka prekosutra, u vremenskom horizontu nakon današnje generacije lidera, ipak je manje predvidljiv nego što sugerira dnevna propaganda. Tamo ne moraju biti samo crni scenariji rata, eskalacije i raspada, nego i kompromisi, nešto što je stabilnije od trajne konfrontacije (jer, realno, čak i prije eskalacije sukoba u Ukrajini 2014., već smo itekako bili u zoni konfrontacije).