Nekoć je Jugoslavija bila među najznačajnijim partnerima libijske države. Taj savez nije bio toliko ideološke koliko pragmatične prirode. Libija godišnje eksploatira kvalitetne nafte u vrijednosti od oko 17 milijardi dolara. Jugoslavija je postala libijski saveznik nakon što je mladi pukovnik Moamer el Gadafi 1969. svrgnuo kralja Idrisa i proglasio pobjedu revolucije temeljene na obliku islamske socijalističke države. Nestabilna vlast koja je imala puno ideja o širenju na cijeli Magreb, ideje nošene panarabizmom, zahtijevala je vojnog i gospodarskog partnera koji bi bio od pomoći. Odgovor je Libija pronašla u Jugoslaviji.
U cijeloj svojoj povijesti, najveći pojedinačni posao koji je dobila jugoslavenska industrija naoružanja bila je upravo vezana uz prodaju borbenih zrakoplova i oklopnih vozila Libiji. Sustavi naoružanja, zemaljska podrška, obuka pilota i remonti bili su sastavni dio tog odnosa, a Jugoslavija je školovala i obrazovala generacije libijskih časnika, liječnika i inženjera. Uz vojnu suradnju došla je i gospodarska. Jugoslavenske kompanije su bile aktivne u građevinskim poslovima, petrokemiji, raznim industrijama i civilnom zrakoplovstvu. Veze su se održavale i nakon raspada Jugoslavije. Ali, poslije pada Gadafija, zemlje poput Hrvatske nisu bile dovoljno glasne ni sposobne da zaštite svoje interese u Libiji, već su radićevski krenule kao guske u magli slijepo služeći za tuđu korist.