Znamo što je "kineski pristup" - diplomatski, umjereno, bez velikih (ili ikakvih) napetosti. Kina je zemlja koja gleda nikom se ne zamjeriti (možda Tajvanu, ali njega smatra svojim "odbjeglim" teritorijem), ali uvijek se postavlja pitanje - do kad će moći tako? I Rusija je nekoć imala vrlo sličan pristup "kupovanja vremena", ako zanemarimo intervenciju u Gruziji, pa znamo kako je to završilo.
Kina je svakako svjesna da se oko nje, polako i sigurno, pokušava stvoriti obruč. Jasno, to ne mora uključivati dolazak trupa i tenkova na njene granice, obruči dolaze u raznim varijacijama. Jedan bi, primjerice, bio energetski obruč. Ako se Kini može odrezati energetska dostupnost - a to se prije svega odnosi na Perzijski zaljev - ili samo ta energija učiniti puno skupljom (trajniji, ali konstantni način gušenja), Kina je već "u obruču" i slabi iznutra. Pitanje koje se pritom postavlja je i beskonačno teško i naizgled jednostavno - gdje je granica? Gdje Kina počinje aktivno braniti svoj položaj "mirne buduće super-sile"? Iran se nameće (doslovno - nameće) kao logičan izbor i možda zadnji izbor.