Nakon Afganistana "izvoz demokracije" i "izgradnja tuđe nacije" moraju se tretirati kao ono što i jesu od početka, zločinački imperijalistički pokreti, a sam imperijalizam ovdje mora izdahnuti da bi svijet mogao preživjeti

Nakon dana šoka uslijedio je dan očaja. Scene iz kabulske međunarodne zračne luke, ljudi koji se u očaju nastoje ukrcati na zrakoplove, do te mjere da se neki čak drže za njih dok polijeću te zatim padaju iz neba... Teško je pronaći riječi kojima bi se takva strava mogla opisati, ali imajući u vidu sve što je prethodilo ovaj tragičan i zastrašujući završetak 20-godišnje agonije ne dolazi kao iznenađenje. Na prostoru međunarodne zračne luke, uz zapadne diplomate koji još čekaju na evakuaciju, nalaze se i tisuće Afganistanaca koji slute najgore ako ostanu i dana u zemlji koja se sad ponovno nalazi pod kontrolom Talibana. Mnogi od njih su mladi ljudi, prevoditelji, osobe koje su radile za američku vojsku i diplomaciju, nisu sudjelovali ni u kakvim ratnim operacijama, ali strahuju da će biti meta odmazde Talibana.

Sami Talibani, barem u službenim izjavama, nastoje ostaviti jedan sasvim drugačiji dojam. Tvrde kako neće biti odmazde, pozivaju civile da ne bježe, da im nitko neće nauditi te da je "rat gotov". Neće biti odmazde? Teško je vjerovati Talibanima na riječ iako je činjenica da je noć zapravo prošla mirno. Stigle su neke informacije o privedenim visokim policijskim dužnosnicima, ali nema vijesti o pljačkama, nasilju, ubojstvima po Kabulu... bar za sada.